Home  /  Aktivnosti ANEMa  /  Aktivnosti javnog zalaganja

02. 03. 2015

IZVEŠTAJ IZ KRAGUJEVCA – TREĆI SEMINAR ANEMA O IMPLEMENTACIJI NOVIH MEDIJSKIH ZAKONA

naslovna
naslovna
naslovna
Treći seminar ANEM-a o implementaciji novih medijskih zakona (Zakona o javnom informisanju i medijima i Zakona o elektronskim medijima) održan je u Kragujevcu 25. februara 2015. godine.

 

Na seminaru je bilo više od 50 učesnika - predavača, predstavnika medija, lokalnih samouprava i ostalih zainteresovanih strana. Nakon ovog, preostala su još 3 seminara koji će biti realizovani od marta do maja 2015, i to: u Nišu, Subotici i Novom Pazaru.

Cilj seminara je da omogući svim medijima i novinarima, kao i ostalim zainteresovanim stranama, da od kompetentnih predavača dobiju stručna razjašnjenja i objašnjenja prava i obaveza koje propisuju navedeni zakoni, kako bi ih bolje razumeli i adekvatno implementirali.

Seminar su otvorili Milorad Tadić, predsednik ANEM-a i Sanja Stanković, predstavnica Medijskog odeljenja Misije OEBS-a u Srbiji, dok su panelisti bili: Saša Mirković, državni sekretar u Ministarstvu kulture i informisanja, Slobodan Kremenjak, advokat i član pravnog tima ANEM-a, Zoran Pavić, direktor Sektora za komunikacije Agencije za privatizaciju, Rajka Galin Ćertić, pomoćnica direktora za pravna pitanja u Regulatornom telu za elektronske medije i prof. dr Rade Veljanovski, medijski ekspert, profesor na Fakultetu političkih nauka.

Slobodan Kremenjak je predstavio najznačajnija rešenja u novim medijskim zakonima (Zakonu o javnom informisanju i medijima i Zakonu o elektronskim medijima). On je naveo da je Srbija još 2003. ratifikovala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te je tako u svoj pravni poredak uvela i odredbe člana 10. te konvencije koje se odnose na slobodu izražavanja, i prihvatila nadležnost Evropskog suda za ljudska prava. Takođe, promenama Ustava iz 2006. godine predviđena je neposredna primena odredaba međunarodnih sporazuma i ugovora, a samim tim i Evropske konvencije,  i to u skladu sa praksom organa koji su nadležni za nadzor nad njihovom primenom. To znači da je Srbija još tada imala kao deo svog unutrašnjeg pravnog poretka i član 10. Evropske konvencije, te je i tada postojala obaveza državnih organa, uključujući i sudove, da primenjuju ta pravila u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Međutim, ono što je bio problem jeste greška u implementaciji, jer se sudovi vrlo često nisu najbolje snalazili u implementaciji međunarodnih standarda. Zato je zadatak novog Zakona o javnom informisanju i medijima, između ostalog, bio i to da na uočene probleme u praksi na neki način odgovori.

Navodeći da će o mnogim novim rešenjima pričati drugi predavači, Kremenjak se fokusirao na novine koje nisu predmet njihovog izlaganja.

On je objasnio novu definiciju medija, nova pravila o tome ko može a ko ne može biti izdavač medija, kao i novo rešenje - da je pravo na izdavanje medija u pravnom prometu.

Kremenjak je posebno istakao da je novi Zakon o javnom informisanju i medijima pojasnio odredbe o solidarnoj odgovornosti - izričito je predvideo da za objavljivanje informacije solidarno odgovaraju  novinar, odgovorni urednik i izdavač medija, odnosno da se solidarna odgovornost odnosi na odgovornost u okviru jedne medijske kuće, a ne na odgovornost različitih medija koji prenose informaciju. U praksi se dešavalo i dešavaće se da mediji preuzimaju materijale jedni od drugih, ali se za doprinos šteti ne može staviti znak jednakost između onog koji je stvorio materijal i onog koji je taj materijal preneo. Odgovarajući na pitanje učesnika šta se dešava kada se nad izdavačem medija pokrene stečajni postupak a tuženi su i autor materijala i izdavač, on je ukazao da se radi o zaista retkom slučaju u praksi i da se najčešće dešava da na kraju izdavač bude dužnik naknade štete a ne novinar. Međutim, čak i da odgovara novinar, to nije protivzakonito, budući da su po zakonu svi učesnici u lancu, dakle i novinar, i urednik i izdavač, solidarno odgovorni, a sam tužilac može da izabere koga će da tuži. Novi zakon je rešio pitanje prelivanja odgovornosti između različitih medija, a ne u okviru iste medijske kuće.

Takođe bitna stvar iz medijskih zakona se odnosi na izbor pravnih sredstava u zaštiti prava, odnosno da li su pre tužbe za naknadu štete korišćeni ispravka i odgovor - ove odredbe zakona zapravo predstavljaju instrukciju sudu šta treba da ceni prilikom ocene visine naknade štete.

Zakon je pojasnio i pravila koja se odnose na način prenošenja informacija iz sudskog postupka, tako da je izričito propisao da se informacije sa glavnog pretresa mogu prenositi gotovo bez ograničenja, a da informacije koje nisu bile iznete na glavnom pretresu mogu da se prenose ako su mogle da budu dostupne po osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Ovo je veoma dobro rešenje, budući da je znatno povoljnije za medije, rekao je Kremenjak. Osnovi za isključenja odgovornosti za naknadu štete su takođe bolje uređeni, što je naročito bitno sa aspekta prenosa informacija koje potiču od državnog organa. Pravilo bi trebalo da bude da nema odgovornosti za štetu ako je verno preneta informacija državnog organa. Kao primer je naveo slučaj iz Beograda u vezi sa nabavkom vakcina za ptičji grip, gde je policija tužilaštvu dostavila gotovu krivičnu prijavu na kojoj su se prvobitno nalazila imena 14-oro ljudi, a na zahtev tužioca, ispravila tu prijavu tako što je izostavila imena tih lica; međutim, službena beleška, koju su policajci sastavili kao izveštaj svojim starešinama da tužilaštvo na njih vrši pritisak da izbrišu pojedina imena, otišla je u medije, a jedna od osoba koja je bila na inicijalnoj krivičnoj prijavi tužila je medij zbog toga što nje nema u „zvaničnoj krivičnoj prijavi". Prethodni zakon nije definisao šta je to „zvanični dokument" koji oslobađa medij odgovornosti, pa bi medij mogao da odgovara čak i ako je verno preneo službenu belešku iz primera, ako sud proceni da ta službena beleška nije zvanični dokument. Dilema iz prakse je donekle razrešena budući da je precizirano da se svaki dokument koji je mogao da bude dobijen od državnog organa po osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja može objaviti bez odgovornosti medija koji je taj dokument preneo. Jedino je bitno da se ne stvara drugačija slika o prirodi konkretnog slučaja. Na primer, ako je u pitanju optužnica, iz teksta ne može da proizilazi da je optuženi osuđen.

Učesnike je zanimalo da li može da se prenese sadržaj rasprave u lokalnim parlamentima - Kremenjak je odgovorio da su sednice skupštine javne i da bi novinar morao da bude oslobođen odgovornosti ako verno prenese sadržaj rasprave. On je naveo i to da svako ima pravo da tuži novinara i da to ne može da se zabrani zakonom, jer je i to ljudsko pravo (na pravično suđenje). 

Rajka Galin Ćertić je predstavila bitne novine koje donosi Zakon o elektronskim medijima i osvrnula se i na novi delokrug poslova koje ima Regulatorno telo za elektronske medije (REM).  

Zakon donosi brojne novine jer je u značajnoj meri usklađen sa evropskom Direktivom o audiovizuelnim medijskim uslugama, ali se treba fokusirati na teme koje su trenutno aktuelne, budući da 2015. godina jeste prelomna godina za dalji razvoj elektronskih medija, rekla je predstavnica REM-a. Pre svega, 2016. i 2017. godine najvećem broju emitera koji emituju na lokalnom i regionalnom području ističu dozvole, što pokazuje i registar dozvola koje vodi Regulatorno telo. Tehnički deo dozvole za televizijsko emitovanje važi do okončanja procesa digitalizacije, odnosno do 17. juna 2015. godine. Od tog datuma prestaje mogućnost analognog emitovanja TV programa i neophodno je zaključiti ugovor sa JP ETV. Ta tehnička pitanja trebalo bi da budu razjašnjena na sastanku ETV-a sa lokalnim i regionalnim emiterima koji će se održati u Kragujevcu krajem februara.

Emiteri sa važećim dozvolama imaju pravo na pristup multipleksu, ali emiter odlučuje da li će to pravo i da iskoristi, jer ako emiter ne sklopi ugovor sa JP ETV, on neće biti u mogućnosti da emituje program uopšte (ni analogno ni digitalno) posle okončanja digitalizacije. Ako emiteri iskoriste pravo na pristup multipleksu, bitno je to da će zone pokrivanja biti značajno veće od dosadašnjih, što pored tehničkih, ima implikacije i na programski aspekt. Regulatorno telo će ostaviti adekvatno vreme emiterima da prilagode svoj programski sadržaj novoj uvećanoj zoni pokrivanja.

S tim u vezi treba posmatrati i pitanje produženja postojećih dozvola. Zakon je jasno definisao šta sve mora da se priloži uz zahtev za produženje dozvola, tako da nema automatskog produženja dozvola, pa emiteri moraju da budu spremni za to. Regulatorno telo će blagovremeno obavestiti emitere o svim bitnim aspektima produženja dozvole kada za to dođe vreme. Jedan od kriterijuma za produženje dozvole će biti i ponašanje emitera, naročito u odnosu na to da li mu je izrečena neka mera od strane regulatornog tela.

Same mere su drugačije koncipirane jer je uvedena mera privremene zabrane objavljivanja programskog sadržaja koja praktično menja meru privremnog oduzimanja dozvole koja je postojala u Zakonu o radiodifuziji, ali sa značajno manjim posledicama budući da ne dolazi do de facto zabrane celokupnog programa (što je bio slučaj sa privremenim oduzimanjem dozvole) nego do privremene zabrane emitovanja konkretno određenog sadržaja. To je veoma dobro rešenje, naglasila je Rajka Galin Ćertić, naročito uzimajući u obzir učestalo ponavljanje grešaka u određenim programskim sadržajima, gde prednjače rijaliti programi.

Takođe, Zakon propisuje određene kriterijume kada Regulator odmerava koju meru će izreći pružaocima medijske usluge - značajno je to koliko je neko kršenje propisanih pravila imalo odjeka u javnosti, kao i to da li postoji namera, da li je ranije izrečena mera, itd. Bliže uslove u pogledu načina i postupka izricanja mera urediće Regulator pravilnikom koji je trenutno u procesu ocene ustavnosti i zakonitosti.

Po novom zakonu, regulator ima i izričitu obavezu da vodi registar medijskih usluga.

Predstavnica REM-a je posebno naglasila da je Zakon promenio i ime regulatora - umesto „agencija" to je sada „regulatorno telo" koje ima i značajne obaveze i ovlašćenja kao regulator, a posebno da nizom podzakonskih akata bliže uredi određeni broj pitanja, što je značajna novina.

U decembru je Regulatorno telo pokrenulo javnu raspravu o nacrtima tri pravilnika: o zaštiti maloletnika, o merama koje izriče regulator i o kriterijumima za formiranje liste događaja od opšteg značaja, koji su nakon javne rasprave usvojeni, a predstoji i donošenje drugih podzakonskih akata, kao na primer o pravilima oglašavanja u elektronskim medijima, koji će takođe biti na javnoj raspravi.

Saša Mirković je takođe potvrdio da je ova godina izuzetno značajna i intenzivna za medijski sektor. On se fokusirao na konkurse za projektno sufinansiranje koje je Ministarstvo raspisalo početkom februara, kao i na pitanje upisa u novouspostavljeni Registar medija.

Konkursi su raspisani 2. februara u 6 kategorija i traju do 3. marta. Jedan od konkursa je novina u odnosu na do sada raspisivane, a odnosi se na podizanje etičkih i profesionalnih standarda u novinarstvu kroz   organizacije seminara, edukacija i tribina. Sredstva za konkurse su značajno uvećana u odnosu na prethodnu godinu i iznose oko 250 miliona dinara (naspram 100 miliona prethodne godine), limiti sredstava za sufinansiranje projekata su znatno povećani (npr. za proizvodnju medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja povećani su na 7,5 miliona dinara po projektu - do sada je bilo milion dinara), te će Ministarstvo tako moći da podrži i ozbiljne i profesionalne projekte.

Ministarstvo je, vodeći računa i o medijima koji trenutno zbog vlasničkog statusa (mediji u javnom vlasništvu) ne mogu da se prijave na konkurse, planiralo da raspiše konkurs i u drugom delu godine, po završetku vlasničke transformacije, a isto je predloženo pokrajinskim organima, kao i lokalnim samoupravama.

Ono što je važno za implementaciju pravila o projektnom sufinansiranju jeste to da predstavnici medijskih i novinarskih udruženja što pre predlože kandidate za komisije. Ministarstvo očekuje da će konkursne komisije okončati rad u martu, te da bi oni čiji su projekti odobreni i koji su potpisali ugovor prva sredstva mogli dobiti u aprilu. Mirković se osvrnuo i na šaroliku praksu u pogledu javnih konkursa na lokalnom nivou i ukazao da postoje i negativni primeri na koje ukazuju novinarska i medijska udruženja, ali i pozitivni, kao što je primer konkursa sprovedenog u gradu Zaječaru.

U vezi sa upisom u Registar medija, Mirković je naveo da je taj postupak započet 13. februara, i da je prestao da važi stari registar javnih glasila koji je inkorporiran u novi registar. Po poslednjim dostupnim podacima Agencije za privredne registre, javnih glasila ima ukupno 1379. Međutim, neki mediji su prestali da postoje ali nisu izbrisani iz registra, a pojedine novinske agencije upisivale su svaki svoj servis u registar, pa podaci nisu u potpunosti adekvatni. Takođe, Registar će biti drastično različit od dosadašnjeg registra javnih glasila, s obzirom na to da će brojni novi podaci biti dostupni u Registru, poput podataka o vlasničkoj strukturi i državnoj pomoći, što je pozitivan korak napred, i pri tom je od značaja za proces pristupanja EU, odnosno za brojna pregovaračka poglavlja (uključujući i ona koja se odnose na fundamentalna prava, medije i informaciono društvo i državnu pomoć).

Zoran Pavić je govorio o postupku privatizacije medija. Privatizacija medija se sprovodi na osnovu dva zakona, i to - Zakona o privatizaciji i Zakona o javnom informisanju i medijima (član 142.). Agencija je u avgustu raspisala javni poziv za prikupljanje pisama zainteresovanosti za sve subjekte privatizacije, uključujući i medije (oko 70). Stiglo je blizu 130 pisama zainteresovanosti za preduzeća koja su obuhvaćena tim javnim pozivom. U oktobru je raspisan poziv za prikupljanje pisama zainteresovanosti za još 11 medija, koji su u međuvremenu pokrenuli inicijativu za privatizaciju, a za njih je došlo 9 pisama zainteresovanosti. On je ukazao na to da su se u slučaju medija mešala pisma zainteresovanosti i ponuda, što su dve različite stvari. Pismo zainteresovanosti služi kao jedan od pokazatelja Agenciji za odabir modela privatizacije. Zakon o privatizaciji poznaje tri takva modela: strateško partnerstvo, prodaju kapitala i prodaju imovine. Strateško partnerstvo nije bilo adekvatno, ali ni prodaja imovine budući da mediji uglavnom nemaju u svojoj imovini nepokretnosti, tako da se Agencija odlučila da je za medije najpodobniji model prodaja kapitala.

Agencija trenutno intenzivno radi na pripremi dokumentacije za objavljivanje javnih poziva za prodaju kapitala svih preduzeća koja su predviđena za privatizaciju, uključujući i medije. Ako ne bude kupaca po modelu prodaje kapitala, pristupiće se raspodeli akcija radnicima ako ih žele, a ako ni to ne uspe, onda se mediji, shodno ZJIM, brišu iz registra. Narednih nedelja će se intenzivirati proces objavljivanja javnih poziva.

Postupak prodaje kapitala definisan je uredbom vlade, koja predviđa objavljivanje javnog poziva za dostavljanje ponuda u roku od 30 dana, a potom se otvaraju „prvi koverti" gde se nalaze informacije o ponuđačima. Ako komisija koja sprovodi privatizaciju utvrdi da su ispunjeni formalni uslovi za otvaranje ponude, onda se pristupa i otvaranju finansijskog dela ponude. Ako se utvrdi da je u pitanju samo jedan ponuđač, komisija ga proglašava novim vlasnikom, te sa njim potpisuje ugovor, a ako ima više ponuđača pristupa se javnom nadmetanju gde se onaj koji da najpovoljniju ponudu proglašava pobednikom javnog nadmetanja i sa njim se potpisuje ugovor.

Očekuje se i skorašnje usvajanje nove uredbe vlade kojom će biti definisan postupak besplatne raspodele akcija radnicima, čime će se zaokružiti ovaj drugi (eventualni) deo procesa privatizacije ako ne uspe javno nadmetanje. Agencija sarađuje i sa medijima i sa nadležnim ministarstvom, a otvorena je za razjašnjenja svih nedoumica u vezi sa procesom.

Učesnike je posebno interesovalo da li je 1. jul rok do kog bi se eventualno raspodelile akcije ako nije uspelo javno nadmetanje. Pavić je odgovorio da će se do tog datuma znati da li je uspelo javno nadmetanje ili ne, a da će eventualna raspodela akcija biti nakon tog datuma.                    

Rade Veljanovski je govorio o regulatornim i praktičnim aspektima javnog interesa u oblasti javnog informisanja. Prema njegovim rečima, ovo pitanje zapravo ukazuje na to zbog čega se uopšte krenulo u medijsku reformu. Dosadašnji zakoni su predvideli prilično dobar opus implementiranih standarda Evrope i sveta, ali to često u primeni zakona nije bilo dovoljno, pre svega zbog nepostojanja političke volje, ali i zbog toga što odredbe zakona nisu bile dorečene kako bi bile ostvarene u praksi. Poznato je da je mnogo lakše napisati zakone nego ih primenjivati, što se u teoriji često naziva „raskorakom između normativnog i stvarnog", rekao je Veljanovski. Ono što se htelo medijskom reformom jeste postizanje cilja distanciranja celokupnog medijskog sistema od uticaja centara moći (biznisa, politike, države isl.), što je zapravo implementacija stava 1. člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Jürgen Habermas govori o tome da nema slobodnih medija ako u javnoj sferi postoji bilo kakav monopol, odnosno ako mediji ne mogu da ostvare demokratsku funkciju. Ispostavilo se da država nije najbolji vlasnik medija, i to ne samo u svojinsko-pravnom smislu, nego i u smislu uticaja na uređivačku politiku. Zato se pristupilo izlasku države iz vlasništva, odnosno zato je to potvrđeno i zakonom.

Novo u regulativi je definisanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja. Taj interes mogu da ostvaruju svi mediji, bez obzira na status. Ako ostvaruju javni interes, onda imaju pravo i na određeno subvencionisanje, odnosno na zakonom predviđeno projektno sufinansiranje. Iako je jako teško, posebno u ovakvim tržišnim uslovima, proizvoditi sadržaje koji ispunjavaju javni interes, država, odnosno svi nivoi javne vlasti (republika/pokrajina/lokalna samouprava), moraju da se staraju da javni interes bude zadovoljen i da za to kroz projektno sufinansiranje izdvoje odgovarajuća sredstva. Obaveza lokalne samouprave da „se stara" o ostvarivanju javnog interesa ne podrazumeva osnivanje i vlasničku kontrolu, nego se odnosi na stvaranje ambijenta za razvoj javnog informisanja, kako bi se ostvario interes građana a ne vlasti.

Pluralizam medijskih sadržaja omogućava da se društvo osvetli iz različitih uglova, što doprinosi njegovoj demokratizaciji. To nije samo važno sa aspekta približavanja EU, nego je za samo srpsko društvo važno da njena javna sfera bude demokratska. S druge strane, posebno u tranzicionim društvima, jako je veliki izazov „razvlastiti samog sebe". Osnovna dilema tada postaje - kako delovati regulatorno a ne nametati uticaj. To pitanje je podjednako primenjivo na sve nivoe vlasti.

Veoma je važna praktična implementacija članova zakona koji se odnose na projektno sufinansiranje, posebno kada se radi o odluci o tome koliko treba raspodeliti sredstava u lokalnom, pokrajinskom ili republičkom budžetu za javno informisanje. Već sada je jasno da je praksa, pogotovo na lokalnom nivou, raznolika. Odgovor koji se nameće kao potencijalni i logičan je taj da javna vlast mora da izdvaja najmanje onoliko sredstava koliko je do sada izdvajala direktno finansirajući medije čiji je bila vlasnik. Ta sredstva neće rešiti sve finansijske probleme medija, ali će svakako biti kakva-takva garancija za opstanak kvalitetnijih medija koji ostvaruju javni interes u oblasti javnog informisanja, naveo je Veljanovski.

Nakon izlaganja panelista otvorena je rasprava o temama bitnim za implementaciju medijskih zakona. Između ostalog, razjašnjene su pojedine dileme oko upisa medija u Registar, odnosno pojašnjeno je da upis u Registar nije obavezan, te da je svako slobodan da se upiše ili ne upiše. Jedina posledica neupisivanja je nemogućnost medija koji nije upisan da konkuriše za projektno finansiranje, uz ograničenja oglašavanja javnih entiteta na takvim medijima. Pokrenuta je i tema statusa Internet medija u skladu sa novom legislativom, a jedan od panelista je ukazao na brojne probleme u pogledu regulacije programskog sadržaja na Internetu. Učesnike je takođe interesovalo da li će se zakonski rokovi privatizacije ispoštovati i šta se dešava u situaciji kada deo radnika odluči da preuzme akcije, a deo to odbije da učini; pokrenuto je i pitanje socijalnog programa. Predstavnik Agencije za privatizaciju je potvrdio da će se zakonski rokovi poštovati, a da nije relevantno da li će neki radnici odbiti besplatne akcije, jer ako makar jedan radnik prihvati akcije, on postaje vlasnik, uz napomenu da će se ovaj postupak detaljno regulisati uredbom Vlade Srbije.    

 

logo holandjani
logo holandjani
logo holandjani
Realizaciju seminara o implementaciji novih medijskih zakona podržala je Ambasada Kraljevine Holandije. 
http://serbia.nlembassy.org/

 

 

Stavovi izneti na seminaru ne moraju predstavljati zvaničan stav Ambasade Kraljevine Holandije. 

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • FOTO: ANEM

  • Nema komentara.

Najnovije

Ostali članci
Pravni monitoring
Medijska pismenost
Korupcija u fokusu
izvestaj
Bolja Srbija
Lokalne samouprave
demolizam
ANEM kampanje

Anketa

Novi medijski zakoni

Koliko će novi medijski zakoni podstaći razvoj medijskog sektora?

Značajno

Donekle

Malo

Nimalo

Rezultati

Intranet login

Najnovije informacije o aktivnostima ANEMa

Prijavite se!

Unicef
Unicef
Bolja Srbija
Novinari

Rekonstrukcija i redizajn web sajta realizovani su zahvaljujući građanima SAD u okviru programa podrške medijima Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) koji implementira IREX.
Sadržaj web sajta je isključiva odgovornost ANEMa i ne predstavlja zvaničan stav USAID-a i IREX-a.

 

Takovska 9/16, 11 000 Beograd; Tel/fax: 011/32 25 852, 011/ 30 38 383, 011/ 30 38 384; E-mail: anem@anem.org.rs