04. 04. 2015

Prijetnje smrću kao dio novinarske svakodnevice

4.4.2015. (Al Jazeera; autor: Mladen Obremović) - Svjesni da se bave odgovornim pozivom, novinari ipak znaju kad je neka prijetnja ozbiljna i prijavljuju ih policiji.

Prijetnje su postale dio novinarske svakodnevice bilo da ih pojedinci upućuju verbalno ili putem društvenih mreža i tzv. komentara pod tekstovima, anonimno ili javno. No, sankcija za prijetnje, pogotovo one najteže koje se odnose na ugrožavanje života ili prerastu i u fizičko nasilje prema novinarima, vrlo je malo.

Upozorit će na surovu praksu vrijeđanja i prijetnji, kojima je ponajviše pridonijela moderna tehnologija i kaskanje zakonskih rješenja za njima, većina Al Jazeerinih sugovornica i sugovornika. Svjesni su činjenice da se bave pozivom koji nije ni lak, ni jednostavan i prema kojem postoji ogromna doza netolerancije, posebice onih koji se osjećaju prikazivanjem društvenih anomalija i čiji su interesi, najčešće oni osobni, u svemu tome ugroženi.

Dea Redžić, urednica sportske rubrike na portalu Index.hr, jedna je od onih koji najbolje poznaju tamnu stranu novinarske profesije, izložene svakodnevnim vrijeđanjem, prozivanjem, uhođenjem i nimalo bezazlenim prijetnjama.

„Medij u kojem radim temama se posvećuje pomno, istraživački, neuvijeno i kritički što su dodatni razlozi zbog kojih smo izloženi takvim anomalijama. No, upravo činjenica što smo duboko u temama o kojima pišemo, pomaže nam da odvagnemo u kojoj mjeri te prijetnje treba shvatiti ozbiljno", ukazuje Redžić.

Nužnost dvosmjerne komunikacije

Upravo se ona, zajedno s kolegicom Anom Benačić s portala Lupiga, posljednjih dana našla na udaru prozivanja za koje se procjenjivalo da vode prema javnom linču. Iako nikad nije pisala o višemjesečnom prosvjedu u Savskoj ulici u Zagrebu, Redžić je prozvana da „posebno prednjači u neprofesionalnom odnosu prema Savskoj 66". I kolegica Benačić, uz nju.

„Kada je riječ o uvredama, osobno čak nastojim komunicirati s osobama koje ih upućuju te tim putem riješiti dio problema. Pojedinci ponekad traže samo pozornost i iznenade se kada s njima nakon porcije uvreda razgovarate smireno, iskreno i argumentima", objašnjava Redžić.

I upravo je to uradila reagirajući na prozivke - hrabro je otišla među veterane i otvoreno ih upitala zašto je prozivaju i o čemu se točno radi.

Konkretan odgovor nije dobila.

No, portal na kojem radi prepun je prijetnji, čak i fizičkom likvidacijom. Navodi kako „sve iole ozbiljnije riječi prijavljuju policiji". Ukazuje i na neke slučajeve koji su procesuirani i, iako procesi traju godinama, završavaju presudama.

„Jeste sporo, ali se može i mora reagirati. Bilo bi jako neodgovorno od novinara da olako shvaća atak na svoju sigurnost i slobodu izražavanja. Novinarstvo mora podrazumijevati hrabrost. Smatram i da bi kazne za prijetnje novinarima, a koje dijelom znače i uskraćivanje prava na rad, trebale biti teže sankcionirane. Uvjetna kazna po mom mišljenju nije dovoljna ukoliko je riječ o osobama koje su od prije poznate policiji, pa makar još nisu osuđivane", navodi Redžić.

Policija je dužna reagirati

Neugodnosti ispred veteranskog šatora u Savskoj ovih je dana imala i Ana Benačić, a samo zbog toga što je obavljala svoj posao - postavljala je pitanja i tražila odgovore na njih. „Na sva moja pitanja odgovarali su galamom, bez ijednog suvislog odgovora. Galama je na kraju završila i prijetnjom da će me zafitiljiti na drugu stranu ceste, a kazali su mi i da sam sotona", prepričava Benačić.

Ne vjeruje da policija ima kapacitet za gonjenje po službenoj dužnosti svih prijetnji koje se upućuju novinarima, pogotovo preko interneta, a mnoge od tih prijetnji po njoj su „anonimno, kukavičko, trolovsko iživljavanje". Po njoj, ljudi koji primaju takve prijetnje znaju ocijeniti koja je od njih ozbiljna, a koja nije.

„Korisno bi bilo kada bi policija u suradnji s medijima olakšala prijavljivanje i ubrzala reagiranje. To se lako može riješiti elektronskim putem, budući da su redakcijama vidljive IP adrese čitatelja koji ostavljaju trag na portalima, a Facebook je također smanjio broj aliasa na profilima. Prepreka većem broju prijava je činjenica da morate otići osobno u policiju i ondje proći još jednu dozu neugodnosti, nakon što ste već prošli psihičko maltretiranje. Zato se kolegama ne da upuštati u taj postupak, pogotovo u graničnim situacijama između ozbiljnih i trolovskih prijetnji", ukazuje Benačić.

„Kazneni zakon u Hrvatskoj doživio je neke preinake kojima se policiji i državnom odvjetništvu daje ipak veća sloboda u ovakvim slučajvima. Policija je dužna reagirati po službenoj dužnosti i goniti osobu kada je riječ o težim kvalifikacijama", ukazuje Redžić.

Napad na novinara - napad na službenu osobu

I Siniša Vukelić, glavni urednik portala Capital.ba, suočio se s prijetnjama smrću, no ne smatra da je to nešto što bi novinare trebalo šokirati.

Prijetnje smrću kojima je bio izložen je prijavio, no ogorčen je funkcioniranjem pravosuđa po tim prijetnjama. Podsjeća kako se najteže prijetnje u BiH prijavljuju i procesuiraju kao teško krivično djelo, a u skladu s Krivičnim zakonom, no po njemu je to „nedovoljno, sporo i neefikasno".

Stoga Klub novinara Banjaluka, koji vodi posljednjih pet godina, traži da se napad na novinara tokom obavljanja dužnosti, tretira kao napada na službenu osobu.

„To bi ubrzalo sudske postupke i pooštrilo kaznenu politiku. Drugo, djelovalo bi preventivno na počinioce eventualnih budućih napada", ukazuje Vukelić.

„Policijske i pravosudne institucije nisu ni pokušale da otkriju počinioce i osiguraju pravnu zaštitu novinara. Sve navedeno pokazuje koliko je teško baviti se novinarskim poslom u BiH, koji je, kao što znamo, izuzetno malo plaćen i stresan", upozorava Vukelić.

Zna policija i pokucati na vrata

Baš kao i u Hrvatskoj, i u Srbiji je zakonom propisana kazna koja može biti izrečena osobama koje prijete fizičkim ugrožavanjem novinarima, a ona iznosi od šest mjeseci do pet godina zatvora.

I tamo prijetnje, uglavnom, prijavljuju novinari kojima prijete, objašnjava Svetozar Raković, sekretar Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS). Po njegovim riječima, i policija može podnijeti prijavu za ugrožavanje sigurnosti novinara, ali se to u praksi rijetko događa.

„Mnogo veći problem je što se prijave za pretnje novinarima retko procesuiraju. Najsvežiji takav slučaj dogodio se nedavno kada je Osnovno tužilaštvo u Leskovcu odbacilo prijavu protiv osobe koja je novinara putem društvenih mreža zapretila porukum 'Dao bih ti ja metak u čelo'. Tužilaštvo je smatralo da 'prijavljeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti'", navodi Raković.

NUNS je zbog toga oštro i javno upozorio nadležne, ukazujući da „ovakvo tolerisanje ugrožavanja novinara predstavlja ohrabrenje za sve one koji svoje nezadovoljstvo izveštavanjem medija iskazuju verbalnim i fizičkim nasiljem".

No, kakva god bila praksa u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, a kritike na račun policije i pravosuđa znaju biti česte i snažne, novinarka Ana Benačić na kraju ukazuje i na praksu koja se događala u Hrvatskoj.

„Znam i za slučajeve kad je policija znala banuti na vrata 'trolovima' zbog prijavljenih prijetnji u komentarima. Osoba koja se kune da će vam se iz lubanje napiti krvi, zna na kraju ispasti očajna kućanica, majka dvoje djece, sluđena brojnim problemima koji progone običnu raju, a internet joj je samo ispušni ventil", slikovita je Benačić.

Nužna je preventiva

NUNS je u svojoj „Bazi podataka o napadima na novinare, fotografe ili snimatelje", koju je pokrenuo uz pomoć Ministarstva kulture i informisanja Srbije te organizacije Civil Rights Defenders, evidentirao više od 360 verbalnih prijetnji, fizičkih napada i napada na imovinu u posljednjih sedam godina.

„Zabeleži se sve - od podataka o samom napadu i počiniocu, preko prijave, do postupaka nadležnih istražnih i pravosudnih organa. Cilj sistema koji smo uspostavili je da se adekvatno reaguje kako bi se efikasnije i potpunije primenjivali zakonski mehanizmi zaštite ugroženih novinara. Verujemo da ovaj sistem ima i preventivan značaj i da će njegova dosledna primena destimulisati i smanjiti nasilje nad medijskim radnicima", objašnjava Svetozar Raković.

Bez konkretnjih brojki u policiji

Iz Ravnateljstva policije Republike Hrvatske odgovoreno je kako policijski službenici poduzimaju radnje po službenoj dužnosti ako je kazneno djelo prijetnje počinjeno prema službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njezinim radom ili položajem ili prema novinaru u vezi s njegovim poslom, ili prema većem broju ljudi, ili ako je prouzročilo veću uznemirenost stanovništva, ili ako je osoba kojoj se prijeti dulje vrijeme stavljena u težak položaj.

„U konkretnim slučajevima prijetnji novinarima policija mora imati saznanja o događaju i na temelju njih će postupati. Što se tiče konkretnih brojki, njih smo u nemogućnosti izvući jer se evidencije ne vode na način da se razvrstavaju po takvim kriterijima (zanimanje žrtve)", navode.