Home
/
Medijska scena
/
Region i svet
11. 07. 2005
ODSUSTVO NOVINARSKOG SENZIBILITETA ZA OSJETLJIVA PITANJA
Međutim, postoje primjeri – doduše sporadični – koji podsjećaju da se u medijima, još uvijek, vodi malo ili nimalo računa o nekim osjetljivim situacijama kad su na udaru predstavnici manjina, neovisno je li riječ o homoseksualnim zajednicama, etničkim skupinama, oboljelima od AIDS-a ili pak o pripadnicima rijetkih vjerskih organizacija. U tom su smislu, hrvatski mediji i dalje zatočeni u zamci senzacionalizma i nekorektnog predstavljanja određenog događaja, redovito na štetu pripadnika manjinske nacionalne skupine. Dakle, govora mržnje je znatno manje, ali ekscesni slučajevi, osobito u postkonfliktnim sredinama poput Vukovara, pokazuju kako novinari i urednici (zlo)upotrebljavaju nečiju nacionalnu pripadnost. Isticanjem u prvi plan određenja nacionalne pripadnosti, neovisno o tome je li uopće (i ako jest kakvo) počinjeno nedjelo, novinar ili urednik unaprijed optužuje i ostale pripadnike nacionalne manjine. Dakako, ne može se reći da je to vrst teksta koja promiče govor mržnje, ali se dade zaključiti da je konačan mogući rezultat u doživljaju čitatelja ovaj: «Vidi što nama (većini) čine oni (manjina).» Takvih slučajeva je niz, ali umjesto da ovakve i slične slučajeve označimo govorom mržnje bit će korektno da ih odredimo kao politički nekorektan pristup. Ovaj rad ima osnovnu zadaću ukratko opisati sadašnje stanje i pojave u kojima su vidljive nekorektnosti u medijima u prigodi izvještavanja koje graniče s govorom mržnje, a opet to, u pravom smislu, nisu. Barem nisu u onom obliku u kojem je govor mržnje bio prisutan u medijima devedesetih. Dogodile su se promjene u smjeru poštenijeg i boljeg. No, možemo li danas uistinu biti zadovoljni? Kratka naznaka geneze govora mržnje Ratna zbivanja devedesetih nanijela su, u politiku i u medije, za nas sasvim nov pojam: govor mržnje (hate speech). Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora u predgovoru knjige Kovanje rata, autora Marka Thompsona, o počecima govora mržnje govori o postojanju posvemašnje šutnje, i piše ovo: «Na samom početku – u našem barem (postkomunističkom, postjugoslavenskom, itd.) slučaju – zasigurno bijaše šutnja. Šutnja koja je – kako se je to naknadno, rekonstruktivno pokazalo – skrivala desetljećima postojeću mržnju. Tek uzme li se to u obzir, razumije se, naime, da je toliko korištena interpretacija «govora mržnje» kao jedne od bitnih pretpostavki postjugoslavenskog rata, bila moguća tek kao protimba dugogodišnjoj šutnji. » Prisjetimo se određenja govora mržnje. To su, dakle, «sve vrste govora kojima se širi, potiče ili opravdava nacionalna i rasna netrpeljivost, ksenofobija, antisemitizam, vjerski i drugi oblici mržnje temeljeni na nesnošljivosti ». Definicija je sasvim jasna. Bez dvojbe, upućuje na najteže oblike verbalne agresije prema svima koji su na bilo koji način u manjini ili po čemu drukčiji. U primjerima hrvatskih medijskih iskustava promicanja govora mržnje, svakako oblici govora mržnje su se razlikovali, pa tako uvjetno kazano, u posljednjih petnaest godina mogu se razlikovati tri razdoblja, nakon 1990. godine i to: prvo razdoblje – iskonski oblik govora mržnje (1990-1997), drugo razdoblje – početak brige da se smanji intenzitet i ubojitost govora mržnje koji se pronosio u medijima (1997-2000), i treće razdoblje koje se odnosi na vrijeme od 2000. do današnjih dana, predstavlja bitno iščezavanje govora mržnje, tj. sve češću pojavu politički nekorektnog govora u medijima kad su u pitanju manjine. Iskonski oblik govora mržnje: 1990-1997 Mnogi se s nelagodom prisjećaju 1991. i početka rata u Hrvatskoj, nešto kasnije i u Bosni i Hercegovini. Velika razaranja, enorman broj prognanika i izbjeglica, masakri i krvoprolića, razrušene obitelji, nestali i poginuli i, konačno, bizarna sudbina medija. U takvom okviru rađa se govor mržnje koji je, prije svega, bio uperen protiv pripadnika srpske nacionalne manjine. Sličan jezik u uporabi je tijekom 1993. godine, ali ovaj put protiv pripadnika bošnjačke nacionalne manjine. U nekim krajnje ekstremnim desnim listovima, minorne naklade, poput Tomislava, Hrvatskog slova ili Naroda nalazimo karakteristične konstrukcije govora mržnje iz devedesetih, kao što su: «srpski kodeks beščašća kao poseban kodeks moralnih vrijednosti, gdje su laž, hvalisavost, mučko ubojstvo, pljačka, krađa ili silovanje časna djela… što se sve usadilo u srpsko nacionalno biće» . Ono što je zastrašujuće, neki od ovih listova dobivali su značajnu financijsku potporu hrvatske države. Dakako, i u svehrvatskim listovima, državnim i privatnim, bilježi se niz primjera promicanja govora mržnje. Ostat će upamćeno djelovanje Hrvatske javne televizije i njezinog izvješćivanja iz Bosne i Hercegovine, u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba. Tada su pripadnici «bošnjačkog naroda označeni kao 'balije', 'mudžahedini', 'fundamentalisti' i 'islamski fanatici'» . Danas dvanaest godina poslije, tadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, sjećajući se vremena medijske promocije govora mržnje usmjerene protiv Bošnjaka, kaže: «To je bio snažan rječnik mržnje i straha, pa ne čudi što se pripadnici muslimanskog naroda, nakon svakog takvog TV-izvještaja iz Bosne, nisu pojavljivali i po nekoliko dana iz kuće.» Osim pripadnika spomenutih nacionalnih manjina s kojima se hrvatska našla u sukobu, netolerantan i nesnošljiv jezik koristio se i protiv svih koji su na bilo koji način izražavali kritičan stav spram nove hrvatske države: od «hejslavenaca» do «ekstremno-komunističkih medijskih jurišnika» . Zanimljivo je da su se pored Srba i Bošnjaka na udaru govora mržnje nalazili i Židovi!? To prvo razdoblje intenzivnog govora mržnje u hrvatskim medijima nije mimoišlo ni pripadnike različitih vjerskih zajednica ili posebnih religijskih sekti. Katolički svećenik Ante Baković ovako piše: «Pozivam… sve čestite i poštene Hrvate da budu agresivni prema tim sektama, da ih tretiraju kao gubu. Ja im dajem status parazita ili status tumora. Pa kao što na zdravom organizmu postoji tumor, onda taj tumor treba hitno ukloniti, ne dopustiti da zarazi cijeli organizam. Dakle dajem im status gube, epidemije, parazita, s njima ne treba ulaziti u razgovor…» Navedene ilustracije pokazuju koliko je to bilo žestoko razdoblje govora mržnje u hrvatskim medijima. Većina medijskih analitičara, vjerojatno je suglasna da takvo razdoblje tvrdog govora mržnje se nikada više nije pojavljivalo u medijima. Dakako, bilo je pojedinačnih slučajeva. Upravo zato kad se piše o današnjim mogućim pojavama govora mržnje u hrvatskim medijima, valja naglasiti što je to doista i kako svaki medij koji drži do vlastite uvjerljivosti i poštovanja spram svojih čitatelja pazi na jezik i izričaj u svim novinskim formama. Ostaje ipak tužna činjenica da, u tih osam godina, nitko od vladinih dužnosnika nije ozbiljno reagirao na takve pojave, osim nevladinih udruga posvećenih medijskim slobodama i profesionalnim standardima. Među ove druge valja spomenuti Hrvatski helsinški odbor, Hrvatsko novinarsko društvo, Građansku inicijativu za slobodu javne riječi, i niz međunarodnih organizacija koje su tada djelovale u Hrvatskoj. Hrvatska vlada protiv jezika netolerancije: 1997-2000 Zasićenost jezikom netrpeljivosti i netolerancijom, ipak je dovela 1997. do reagiranja državnih vlasti. Naime, u listopadu 1997. Hrvatska je vlada uputila apel medijima u kojem se zalaže za «upotrebu izričaja utemeljenog na toleranciji, umjerenosti i suživotu» . Vlada je zapravo tim apelom javno priznala da su neki mediji učinili veliko zlo promičući jezik netrpeljivosti koji je postao kontraproduktivan za hrvatsku politiku, zaboravljajući pritom da je početkom devedesetih sama država davala sugestije i naputke kako pisati u medijima. Ugledni hrvatski novinar Božo Novak, ovako je komentirao tadašnji vladin apel: «Vlast je bila glavni nositelj nesnošljivosti, dok su je državni mediji mogli samo pratiti. Ispada da vladu zanima tolerancija samo kao kratkoročni program kojim se realizira odlazak UNTAES-a u predviđenom roku, a ne kao ustavna obveza na kojoj počiva Hrvatska.» Taj apel i javno priznanje mnogih, pa čak i glavnih urednika , da su ponekad pronosili netoleranciju, otvorilo je novu stranicu u odnosu prema govoru mržnje. Bitno su smanjeni prilozi u kojima se koristio jezik nesnošljivosti. Usto, počeli su se redovito pojavljivati i kritički komentari u novinama, kao reakcija na nesmotrene izjave hrvatskih političara. Osim etničkih manjina, posebno pripadnika romske zajednice, mediji su u tom, drugom «mekšem» razdoblju, izvještavali i o pripadnicima homoseksualne zajednice s puno neprihvatljivih stereotipa. Sofisticirana netolerancija u medijima: 2001-2005 Promjena, dakle, koja se događa potkraj devedesetih jest ta da govor netrpeljivosti nije više bio rezerviran isključivo kao napad na pripadnike nekih nacionalnih manjina, već ravnopravno zahvaća sve manjinske društvene skupine. Nadalje, govor netrpeljivosti se premješta s unutrašnje političke rubrike na sve ostale u listu: u rubriku kulture, sportsku ili crnu kroniku. Hrvatski helsinški odbor redovito promatra medije i godišnje procjenjuje pojave, intenzitet i posljedice netolerancije u društvu i govor mržnje. U tom smislu, treba razlikovati govor mržnje kao specifičnu retoriku određene, manje, skupine ljudi, u odnosu na način kako to pokrivaju mediji. Zapravo, mediji imaju zadaću prenijeti događaj, pa i spomenuti upotrebu neprihvatljivog govora. No, to ne znači da novinari tako sudjeluju u promicanju netolerancije. Zadaća medija jest da korektno, nepristrano i uravnoteženo izvijesti o događaju, koristeći pritom i citate koji, svakako, ne moraju biti civilizirani, i upućuju na netoleranciju. U takvim slučajevima, svaki novinar ili urednik će, usporedno s izvještajem, napisati kritički komentar o štetnosti i neprihvatljivosti istupa, posebno visokog političkog dužnosnika ili vojnog časnika. Dakle, uloga novinarstva nije da zaniječe događaj, ali mora na nj reagirati. Što međutim kad se netrpeljivost plasira u formi pisma čitatelja. Objaviti ili ne objaviti? Bezrezervno objavljivanje pisma čitatelja može biti kontraproduktivno, ako pronosi neprihvatljive tonove mržnje. To se uostalom može razumjeti kao prešutan stav redakcije, pa je tim više dodatni oprez potreban. Loša je to praksa, a u dokumentu Medijska slika Hrvatske koju je izradio Hrvatski helsinški odbor upravo se poziva na jedan takav slučaj: «Primjer toga je pismo dominikanca fra Joze Ćirka iz Splita objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji od 24. travnja 2001. u kojem spomenuti napada Dragana Lukića iz splitske Koalicije udruga mladih (KUM), riječima: «Split, za koji kaže 'moj' naziva 'vukojebinom'. Ako mu je ljepše živjeti u Beogradu ili Nišu ili drugdje u Šumadiji i ako mu je tamo 'Florida' neka ide u svoju domovinu. Nadam se da mladi Hrvati, a pogotovo mladi Katolici neće nasjesti na provokacije i pozive na antihrvatske demonstracije koje saziva Srbin Lukić. Pitam mlade u Splitu i gradske oce: Je li u Splitu postoji jedan mladi intelektualac Hrvat ili zaista kulturu mladih Hrvata mora voditi Srbin? Usput, već su dosta toga preuzeli. Stanimo im na put.» Postoji li govor mržnje u hrvatskim medijima? Govor mržnje u hrvatskim medijima, danas na početku 2005. godine, svakako ne postoji na način kakav smo imali priliku vidjeti, doživjeti i preživjeti u devedesetim godinama. Može se govoriti o politički nekorektnom govoru u sporadičnim slučajevima kada na sasvim pogrešan, stereotipan način, mediji tretiraju manjinske grupe. Mogu se pročitati naslovi u novinama «Albanac silovao Romkinju», a riječ je zapravo o državljaninu Makedonije koji je silovao državljanku Makedonije. Naime, to je ono što piše u tekstu. Da bi čitatelj eventualno pročitao taj tekst, važno ga je ovakvim «atraktivnim» naslovom natjerati da to učini. To, naravno, nije primjer govora mržnje, ali je apsolutna nekorektnost prema akterima ove novinske priče. Primjer drugi je događaj iz Vukovara iz ljeta prošle godine gdje je bačena bomba na terasu Kluba Hrvatske stranke prava. Već u prvom izdanju većina dnevnih novina objavila je puna imena i prezimena osumnjičenih, ali pored svakog imena stajala je njihova nacionalna pripadnost – Srbi. Istraga koja se vodila u sljedećih nekoliko dana pokazala je da su dva napadača pogrešno osumnjičena, a pored njihovih imena nije bilo više ni oznake o srpskoj narodnosti! Sudjelujući u raspravi s iskusnim novinarima vodećih hrvatskih dnevnika, na jednoj od radionica o medijskoj etici, upravo na greškama počinjenim i šteti koja je nanijeta dvojici ljudi u Vukovaru - likovima iz ovoga događaja, nemalo iznenađenje bila je novinarska konstatacija: «Zašto bismo izostavili narodnost pored imena osumnjičenika, kad to prodaje novinu. Čitatelji žele znati tko je koga napao u Vukovaru, tim više što je Vukovar de facto podijeljen grad i nitko nema iluzija da će tako skoro biti nebitno tko je koje narodnosti.» Sva dodatna obrazloženja naišla su, kod dijela novinara, na zid i žestok otpor, nažalost. Novinari se nisu smjeli, na vlastitu odgovornost, upuštati u osudu prije završene istrage i pri tom isticati nacionalnost potencijalnih krivaca, jer je riječ o građanima Hrvatske. Pored toga Hrvatska je prošle godine usvojila Zakon o zaštiti osobnih podataka, prema kojem je osim u iznimnim slučajevima zabranjeno prikupljanje podataka o narodnosti, vjerskim uvjerenjima, sindikalnom članstvu, spolnom životu te osobnih podataka o kaznenom i prekršajnom postupku. Očigledno, novinari a i veći dio javnosti ne znaju za odredbe ovoga Zakona. Da to jest tako, onda ne bismo bili suočeni s potpunim odsustvom novinarskog senzibiliteta za osjetljiva pitanja nečije narodnosti ili seksualne orijentacije. To neznanje dovodi do niza nekorektnosti prilikom izvještavanja, posebno kad je riječ o Romima i Srbima. Slučajevi koje vidimo, slušamo ili čitamo u medijima nisu primjeri govora mržnje. To su znakovi bolesnog stanja društva. Prema Thomasu Baueru, mediji bi mogli pomoći prevladavanju ovakvih stanja. Prema njegovu sudu mediji bi trebali imati ključnu ulogu u «kritičnom odrazu društva… kao instrumenti kulturne katarze, kad se društvo obnavlja ili ponovno uspostavlja.» Koristeći Bauerov jezik, Vukovar, Banovina i Knin hrvatska su rizična postkonfliktna područja i bremenita nedostajućom kulturom komunikacije i svaki pojedinačni nenadani slučaj iznova podsjeća kako jezik netrpeljivosti postoji u Hrvatskoj. Ne možemo se upustiti u dalekosežne zaključke na koncu ovoga uratka, jer bi za takvo što trebalo provesti daleko detaljniju analizu novinskih priloga, u nekom duljem vremenskom razdoblju i na primjerenom uzorku dnevnih i tjednih novina da bi se točno utvrdilo u kojoj mjeri se nekorektan, netolerantan, nesnošljiv i iritantan jezik pojavljuje u hrvatskim medijima. Pa ipak, na temelju upornog praćenja novina i javne televizije, sasvim je točno da mediji danas u Hrvatskoj ne pronose govor mržnje. Posljednji događaji sukoba navijača iz Beograda koji su došli pogledati međunarodnu rukometnu utakmicu u Zagreb, pokazuje da hrvatski mediji nisu u osudi štedjeli ni hrvatske ni srpske navijače. Čak štoviše, vrlo profesionalno odrađeni sportski izvještaji i, posebno kritički intonirani komentari, ukazuju na većinom korektno i odmjereno izvještavanje. To je svakako ohrabrujuća činjenica, ali to još uvijek ne znači da su se hrvatski mediji trajno i zauvijek oslobodili mogućeg politički nekorektnog izričaja. Literatura i izvori - Bauer, B. Thomas «Kultura različitosti» (ur. S. Malović) u Bogatstvo različitosti, Sveučilišna knjižara, ICEJ i OSCE, Zagreb, 2004 - Biagi, Shirley i Kern-Foxworth Marilyn: Facing Difference: Race, Gender and Mass Media, Pine Forge Press, Thousands Oaks i London, 1997. - Jezik mržnje, objavljeno u Regionalni glasnik za promociju kulture manjinskih grupa i međuetničke tolerancije, br. 2, kolovoz 2004, STINA, Media plan Institut i Novosadska novinarska škola, Split, Sarajevo i Zagreb. - Malović, Stjepan; Ricchiardi, Sherry i Vilović, Gordana: Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998. - Pravo na različitost, (ur. Boro Kontić), Media Centar – Sarajevo, European Center for war, peace and the News Media, Westminster Foundadtion i Freedom Forum, Sarajevo, 2000. - Sansević, Ivana «Novo ruho govora mržnje u medijima: Kad javnost zakaže» u Identitet, br. 82, siječanj 2005. Zagreb. - Vilović, Gordana «Napredak, ali predrasude su vidljive» (ur. S, Malović) u Bogatstvo različitosti, Sveučilišna knjižara, ICEJ i OSCE, Zagreb, 2004. - Vilović, Gordana: « Mediji, etičnost i nacionalne manjine» u Javnost i manjine: (ur. Stojan Obradović), STINA, Split, 2004. Dr.Gordana Vilović je koordinator programa u Međunarodnom centru za obrazovanje novinara u Opatiji/Zagrebu i predavač novinarske etike na studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti.
pošalji komentar
-
Nema komentara.