27. 01. 2006

IZMEĐU NOVCA I POLITIKE

5. oktobra Dom naroda Parlamenta BiH potvrdio je odluku Predstavničkog doma (Parlament BiH je dvodoman) čime je ispunjen i jedan od uslova za početak pregovora o Stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom. Ovakav uslov pokazuje jasan stav međunarodne zajednice koja je mišljenja da su mediji u bivšoj Jugoslaviji, a posebice u BiH, značajno odgovorni za generisanje ratnih sukoba, te da se nekadašnji državni emiteri moraju ustrojiti po modernim evropskim modalitetima javnog servisa. U svakom slučaju, formalno-pravno to je ispunjeno, mada predstoji duga i sigurno mučna implementacija svakog slova zakona. Ono što olakšava završetak istinske transformacije državnog u javni RTV sistem je činjenica da on funkcioniše već skoro tri godine te da novi zakon treba da samo koriguje strukturalno-organizacijske osnove sistema. Upravo na tom polju i leži glavna novina koju donosi zakon. Do sada se javni RTV sistem BiH sastojao od Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT) kao javnog RTV servisa za cijelu državu, te entitetskih Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine (RTFBiH) i Radio-televizije Republike Srpske (RTRS). Novi zakon predviđa uspostavljanje i Korporacije javnih RTV servisa BiH, koja bi na neki način bila jedno krovno tijelo u čijoj nadležnosti, između ostalog, bi bilo međunarodno nastupanje u ime sva tri servisa, izrada strategije razvoja, koordinjanje tehničkih i ljudskih potencijalima sva tri emitera. Takođe, zakonom se uspostavlja i Odbor sistema koji bi rukovodio Korporacijom i čije članove bi delegirali sami Upravni odbori emitera. Pojednostavljeno rečeno, novi Zakon dosadašnja tri javna emitera ujedinjuje u jedno pravno lice, ali sa značajnom autonomijom svakog od njih. Dakle, riječ je o političkom kompromisu koji uvažava realnosti BiH, ali i omogućava neki red i saradnju između donedavno suprostavljenih radiotelevizija. Međutim, ozbiljan problem predstavlja činjenica da je ovaj zakon donešen nacionalnim preglasavanjem. Naime, hrvatske političke partije u Parlamentu BiH su napustili sjednicu prilikom glasanja zbog dubokog neslaganja za ovakvim ustrojem RTV sistema, odnosno neuvažavanja njihovih prijedloga. Glavni zahtjev političkih predstavnika Hrvata u BiH je bio da se sistem javnog emitovanja u BiH mora napraviti tako da postoje tri RTV kanala – na hrvatskom, srpskom i bosanskom (bošnjačkom) jeziku. Međutim, suštinski je riječ o zalaganju za tri nacionalna kanala koji bi, kako je često isticano, na objektivan način prezentirali stavove nacionalnih grupa u BiH. Ovakav zahtjev proizilazi iz činjenice da većina Hrvata nije zadovoljna načinom na koji se na sadašnjim medijma prezentiraju hrvatski politički stavovi. Međutim, međunarodna zajednica i bošnjačka strana, a potom i srpska strana, su odbili ovakav zahtjeve. Većina medijskih analitičara i međunarodnih uposlenika u BiH smatra da bi tri nacionalna kanala pala pod snažnu političku kontrolu i da bi razvijali nacionalnu netrepeljivost. Nakon što su hrvatski predstavnici uvidjeli da njihovi amandmani neće proći, povukli su ustavnu odredbu zaštite nacionalnog intersa i stopirali donošenje zakona na nivou Doma naroda gdje se odlučuje nacionalnim konsenzusom. Međutim, nakon što je Ustavni sud BiH procijenio da Zakon o javnom RTV sistemu BiH ne ugrožava vitalni nacionalni interes, Dom naroda je preglasavanjem donio odluku. Ni jedan hrvatski poslanik nije glasao za njega. Činjenica da je značajan broj Hrvata duboko nezadovoljan političkim ustrojem zemlje, a sada i ustrojem najmoćnijih medija, je problem koji će se što prije morati riješiti. Nažalost, kako ispunjenje hrvatskih zahtjeva iziskuje ozbiljne promjene u sadašnjim rješenjima, ne postoji relana streategija kako pomiriti duboko suprostavljene interese. Glad u RTV domu Međutim, politički problemi u rekonstrukciji RTV sistema uzrokuju i ozbiljne ekonomske poremećaje. Radnici BHRT i Federalne RTV 23. novembra održali su dvadesetominutni štrajk upozorenja zbog izuzetno teške ekonomske situacije radnika na ova dva javna emitera. Štrajk se desio u prime time i trajao je od 19 i 20 do 19 i 40 sati. Praktično, centralne informativne emisije, inače najgledaniji programi ovih TV stanica, su skraćene za po 10 minuta (dnevnik BHT je u 19 sati, a FTV u 19 i 30). U tom periodu pročitana su saopštenja sindikata koja opisuju tešku finasijsku situaciju u ovim kućama i postavljuju uslovi menadžmentu za normalno funkcionisanje javnih RTV kuća. Osnovni razlog za štrajk je činjenica da uposlenima na ova dva RTV servisa kasni plata već četiri mjeseca. Većina zaposlenih se nalazi u izuzetno teškoj socijalnoj situaciji. Pisac ovog teksta je u razgovoru sa radnicima ovih RTV kuća saznao da neki od njih, i to prije svega oni koji nisu mogli naći neki honorarni posao sa strane, nemaju čak novaca ni da jedu (!!!). U sindikatu raspolažu sa imenima ljudi kojima se prikuplja pomoć kako bi prehranili svoju djecu. Kažu da sa imenima ne idu javno kako bi sačuvali novinarski dignitet ovakvih osoba. Položaj radnika otežava i činjenica da im se i doprinosi uplaćuju sa zakašnjenjem, tako da većina njih nema pokriveno zdravstveno osiguranje. Zvuči potpuno nevjerovatno da su novinari u ovim kućama, dakle fakultetski obrazovani ljudi koji se u svakoj zemlji, pa tako i u BiH, smatraju kreatorima javnog mnijenja, na dnu socijalne ljestvice. Kako je uopšte moguće da na javnoj RTV sa nacionalnim pokrivanjem plate kasne četiri mjeseca!? Do toga se došlo na jedan posredan način. Na samom početku godine plate su sa 1. pomjerene na 10. u mjesecu, potom narednog mjeseca na 20. I tako svakog mjeseca je bilo pomjeranje za 10 do 15 dana. Akumulacijom pomjerenja tokom deset mjeseci napravio se zaostak od četiri mjeseca. To je naravno uzrokovalo poremaćaje u uplati zdravstvenog i penzijskog osiguranja kao i rata ranije dignutih kredita, što je uzrokovalo pravi društveni brodolom velike većine zaposlenih. Kako je u jednoj emisiji BHT rekao Drago Marić, generalni direktor javne RTV BiH, za plate u njegovoj kući je mjesečno potrebno milion i 900 hiljada maraka (oko 850 hiljada eura) dok su ukupni prihodi oko 4 miliona maraka. Dakle, preostala polovina prihoda morala bi pokriti troškove produkcije – proizvodnje programa, otkupa prava na filmove, sportske događaje… kao i redovne troškove održavanja kao što su struja, voda grijanje. Inače RTV BiH ima 960 uposlenih, od čega 700 radi u produkciji. Kako kaže Marić, to i nije previše jer HRT iz Zagreba ima 3200 zaposlenih. Što se tiče Federalne RTV, ona ima 390 uposlenika. Međutim, kako se obje televizije nalaze u istoj zgradi u Sarajevu, neki kadrovi su komplementarni za obje kuće. Prije dvije godine usvojnen je Plan o rekonstrukciji javnog RTV sistema, među zaposlenim zvan kao “BBC plan”, jer je rađen u konsultaciji sa ekspertima moćnog britanskog javnog emitera. Dokument razrađuje finansijsko stabilizovanje javnog servisa, što, uz ostale mjere, predviđa otpuštanje 360 ljudi. Istinska realizacija plana još nije počela zbog snažnih protivljenja unutar kuće. Međutim, strah od otpuštanja lebdi nad glavama zaposlenih što je svakako razlog ne previše drastičnog protivljenja sadašnjoj situaciji i sadašnjem menadžmentu. Zanimljivo je da u aktuelnu problematiku sa kraja 2005. godine nije uključena Radiotelevizija Republike Srpske (RTRS). Tamo se za sada ne planira štrajk, a menadžment uživa nešto veće povjerenje zaposlenih. Ova entitetska RTV sa sjedištem u Banja Luci je započela reformu što je razultiralo smanjenjem zaposlenih za 150, što je jedna trećina dotadašnjeg kadra. Takođe, troškovi su stavljeni pod strogu kontrolu, a evidentni su i napori da se poboljša naplata TV takse i udio marketinga. Kako nam je rekao generalni direktor Dragan Davidović, RTRS sve čini kako plate ne bi kasnile te se, mada uz velike napore, sve finansijske obaveze izvršavaju na vrijeme. Apsurd koji otežava učinkovitu borbu radnika za svoja prava je to što samo u Sarajevu u okviru dva emitera postoje čak tri radnička sindikata. To su Sindikat javnog RTV servisa u tranziciji, koji ima najveći broj članova i koji je bio predvodnik štrajka, potom Sindikat RTV Federacije BiH i Sindikat BHRT. Sva tri sindikata se slažu samo u tome da je neophodno obezbjediti plate i ekonomski stabilizovati sistem. Međutim, krupne razlike postoje u odnosu na spominjani BBC plan rekonstrukcije. Prva dva sindikata mu se protive smatrajući da su neka njegova rješenja neprimjenjiva i da on ne predviđa socijalno rješavanje radnika koji bi bili otpušteni. S druge strane Sindikat BHRT podržava ovaj plan i smatra da ako se ne primjeni, cijeli RTV sistem će nastaviti da grca u finansijskim teškočama. Kako nam je rekao predsjednik ovog sindikata Mirsad Bajtarević, protivljenje tom planu samo još više može otežati poziciju radnika. Po njemu, Ured Visokog predstavnika (OHR) i Evropska komisija su obećali da će obezbjediti naplatu TV takse, ali da se zauzvrat mora implementirati plan BBC-a. Bajtarević nam je još rekao da uredničke plate u BHRT iznose od 1200 do 2500 maraka dok je direktorska plata 3500 (1800 eura). Za bosanske uslove to je izuzetno visoka plata kakvu nemaju direktori mnogih uspješnih firmi. Međutim, to je zaostavština situacije od prije dvije godine kada je međunarodna zajednica svojim sredstvima stimulirala visoke plate menadžmenta kako bi se obezbjedilo dovođenje stručnih ljudi. Međutim, kada su prestale njene dotacije, teret visokih plata je ostao kao balast. Inače, osnova finasiranja javnog RTV sistema, dakle sva tri emitera, je TV taksa koja iznosi 6 maraka (3 eura). Drugi važan izvor prihoda je marketing. Sa marketinške strane najuspješnija je RTV Federacije BiH koja ima skoro duplo veće prihode od druga dva emitera. Međutim, po usvojenom Zakonu o RTV sistemu BiH predviđeno je da se marketinški prihodi, kao i prihodi od takse, dijele tako da BHRT kao emiter za cijelu BiH dobija 50 posto, a RTRS i RTFBiH da dobijaju po 25 posto. Ovo zakonsko rješenje je uzrok velikog nezadovoljstva dva od tri sindikata koji smatraju da se na taj način uništava Federalna RTV, a favorizuju RTRS i BHRT. Međutim, ako uzmemo činjenicu da novi zakon sada definiše jedno pravno lice koje ime tri podsistema, analogijom ispada da je riječ o preraspodjeli unutar jedne kuće, tako da ovakvi stavovi gube na snazi. Na to se radnici RTV tek trebaju naviknuti. U svakom slučaju međunarodna zajednica, koja je bitno uticala na rješenja iz tog zakona, na ovaj način želi da ojača državni, a ne entitetske emitere. Direktor Federalne RTV Jasmin Duraković je javno podržao zahtjeve Sindikata naglasivši da rješenje vidi o raspodjeli prihoda “prema zaslugama”, a ne automatizmom prema novom zakonu. Međutim Sindikat RTV sistema u tranziciji se ogradio od njegove podrške rekavši da je riječ o manipulaciji jer se selektivno podržava samo jedan zahtjev. Inače Duraković nema podršku većine radnika svoje RTV kuće. I po medijima i u razgovorima “off record” mu se zamjera da ogromne pare usmjerava prema vrlo skupim privatnim produkcijama. Po pravilima Regulatorne agencije za komunikacije, javni servisi moraju da sadrže 10 posto programa privatnih produkcija. Međutim, radnici tvrde da se radi raznih “talova” angažuju skupe produkcije, a navodno ignorišu male, ali kvalitetne produkcije, kao i programi koji su napravljeni u okviru raznih donatorskih projekata i ustupljeni Federalnoj TV, čime se takođe može puniti procenat od predviđenih 10 posto. Duraković ovakve optužbe odbija tvrdeći da ono što vrijedi i košta te da nije moguće sav novac usmjeriti na plate. Ako se nema kvalitetnog programa, neće biti ni plata, kaže. Međutim, ono na šta ovaj direktor nema valjan odgovor je činjenica da se i sam bavi produkcijom i režijom, što bi moglo da bude i sukob interesa. Duraković je upravo završio svoj igrani film u kojem je Federalna TV bila kooproducent. I radnici i sindikati zbog toga “vrište” smatrajući da je i to razlog što kasne plate kao i to da se ne može kvalitetno upravljati jednim sistemom ako se istovremeno i režira dugometražni film. Vratimo se sada RTV taksi. Njena naplata koja se vrši posredstvom računa za fiksnu telefoniju, nije potpuna. Na nivou BiH iznosi 53 posto. U Republici Srpskoj taksu plaća nešto više od 60 posto domaćinstava, dok u Federaciji BiH postoji nesrazmjer uzrokovan nacionalnim i političkim nesuglasicama. Preko BH telekoma iz Sarajeva naplata takse je 65 posto, dok preko HTP iz Mostara, koji pokriva uglavnom teritorije gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo, naplata je svega 19 posto. Pokrenuti su brojni postupci protiv neplatiša u cijeloj zemlji, ali sudski postupci su spori ili pod političkom presijom. Član Upravnog odbora BHRT Plamenko Čustović po brojnim medijima izjavljuje kako će se ekonomska situacija na javnim servisima stabilozovati kada se poboljša naplata TV takse. Međutim, u Sindikatu BHRT tvrde da čak i kada bi se dostigao prijeratni nivo naplate od 88 posto, to ne bi bilo dovoljno za pozitivno poslovanje. Stoga kažu da je nužno staviti troškove pod kontrolu, pojačati marketinške napore, iznajmiti jedan broj prostorija u ogromnom RTV domu u Sarajevu i provesti BBC reformu. Međutim, činjenica je da je sadašnje političko i teritorijalno uređenje zemlje skupo, tako da je produkt toga i skupa javna RTV, koja se sastoji od tri emitera (prije rata je bio samo jedan smješten u Sarajevu sa dopisničkim centrima širom zemlje). Bez značajnih rezova i izrazito predanog odnosa prema poslu, teško da ovakav sistem ima perspektivu. Evidentno je da značajan broj Hrvata ne želi da plaća taksu jer smatra da RTV BiH i Federalna RTV “nije njihova”. Međutim, postoji i značajan broj Bošnjaka i Srba koji smatraju da je “javna RTV protiv njihovog naroda”, te da je ne gledaju, ili bar tako tvrde. U vezi ovakvih optužbi, Media plan institut je tokom septembra i oktobra radio analizu sadržaja informativnih emisija javnog servisa. Generalna ocjena je da su centralni dnevnici BHT, FTV i TVRS u monitorisanom periodu imali konzistentan profesionalni uklon naspram pitanja koja su obrađivali. No monitoring je pokazao da su vrlo malo zastupljene teritorije sa hrvatskom većinom. Sarajevo kao glavni i najveći grad gdje su smještene sve državne institucije objektivno utiče na agenda settings (nametanje tema), ali se može reči da prije svega BHT i FTV moraju se više potruditi da pokrivaju i dio BiH sa hrvatskom većinom. U suštini ništa ne treba navlačiti, jer bi to bilo neprofesionalno i irelevantno za gledaoce, pogotovo one koji nisu iz tog dijela, ali bi svakako trebalo više senzibiliteta za neke probleme i događaje koji se dešavaju u tom dijelu zemlje i na kojima insistiraju hrvatske političke partije. No bez obzira na to, nažalost, realno stanje u državi je takvo da oko svakog problema postoje različiti politički stavovi, koji se reflektuju na različite društvene sfere i najširu populaciju. Recimo, Dnevnik BHT se zaista trudi da pokrije svaki dio zemlje, da se prezentiraju različiti stavovi o promjeni ili čuvanju Dejtonskog ustava, ili uvođenja trećeg entiteta, da se vide i čuju razne unitarističke i separatističke skupine, da se ispričaju priče običnih ljudi iz različitih dijelova BiH, da bude dovoljno hrvatskih voditelja i hrvatskog jezika... Ovaj napor je evidentan na sva tri dnevnika, a posebno na BHT koji mora da pokrije Bosnu i Hercegovinu. Međutim, da li je to dovoljno da bi se dnevnik pozicionirao u većinskoj javnosti? Koliko kod bolno bilo, ta «javnost» ima često ekstreme stavove koji nisu dovoljno obrađeni i praćeni u dnevnicima. Da li je, naprimjer BHT pratio na desetine hiljada Srba iz Republike Srpske koji su isčekivali i pripremali se da u kafanama i na trgovima većih gradova posmatraju utakmicu Srbija i Crna Gora i Bosna i Hercegovina. I dakako navijaju za Srbiju. Nije! Ili jeste ali samo kroz prizmu apsurda i negativiteta. Da li je reporterska ekipa bila sa hiljadama ljudi koji su u Banja Luci slavili pobjedu Srbije. Nije! Da li je izvještavano o tome da značajan broj ljudi u Republici Srpskoj želi da nema nikakve veze sa državom BiH. Nije! Da li je izvještavano sa ljudima koji negiraju Srebrenički zločin, koji smatraju da je Hag ispolitizirana institucija, koji se izrazito protive tužbi BiH protiv Crne Gore... Nije! Da li je dovoljno prostora dato hrvatskim političarima i hrvatskim građanima koji insistiraju na trećem entitetu, koji se žale na unitarizam Bošnjaka, zapadnim Hercegovcima koji bi najradije da se njihova regija pripoji Hrvatskoj... Nije ! Da li je dovoljno prostora posvećeno dijelu bošnjačke populacije koja smatra da je BHT «anitibošnjački», koji traže da se barem na dvogodišnjicu smrti Alije Izetbegovića o njemu i njegovim zaslugama govori u vrhu dnevnika, koji primjećuju da je čak i na FTV veći broj voditelja Hrvata i Srba od Bošnjaka, koji kažu «da su Srbi genocidan narod» i da im «međunarodna zajednica popušta na račun Bošnjaka». Nije! Nemojmo se zavaravati, ovo je, nažalost, većinsko javno mnijenje u BiH. Politički, nacionalno i ekonomski frustrirano. I BHT, ali i dva entitetska dnevnika koji su sa njim vrlo srodni, ne idu uz vodu ovakvim stavovima. Čak i da žele da idu, ne mogu, jer bi to tek bilo skandalozno. Češće prisustvo gore nabrojanih stavova bi bilo još više iritirajuće za konstitutivne narode u BiH. Zamislite BHT dnevnik koji počinje slavljem hiljada navijača u Republici Srpskoj zbog pobjede Srbije, razgovorima sa njima koji veličaju pobjedu «svojih igrača», koji prognoziraju kako će proći na Svjetskom prvenstvu, a to sve od novinara da bude prezentovano kao realno stanje, kao oslikavanje sreće ljudi, a ne naša turobna stvarnost. Iako bi ovakav prilog odgovarao stvarnosti, obzirom da je riječ o televiziji koja se zove «Bosanskohercegovačka», bilo bi neprirodno. Bošnjaci i Hrvati ga vjerovatno nakon toga ne bi ni malo shvatali kao relevantnu emisiju. Vratimo se sada monitoringu. Kako tvrdi Media plan institut, dnevnici na sve tri televizije nastoje da pobjegnu od stvari iz prošlosti oko kojih nema nacionalnog koncenzusa, ili ih obrađuje samo kroz hladne priloge uzdržavajući se bilo kakvih komentara. Jasno je da javni servis, a posebno BHT, ima, doduše ne javno izgovoren limit, a to je da može sve, ali u okviru sistema države BiH i legalnim sredstvima. U protivnom biće anomalija. Jedan od legitimnih teorijskih zadataka medija je i formiranje javnog mnijenja. BHT (ali i druga dva emitera) moraju dati do znanja da rade u okviru političkog sistema koji se mora poštovati. I toga se ne treba stiditi. Stoga većina ljudi koji stavljaju državne interese iznad nacionalnih, daju iskrenu podršku programima javnog servisa. To naravno ne znači da su oni posebno kvalitetni, ali na sadašnjim temeljima je nužna nadogradnja. Autor ovog izvještaja iskreno vjeruje da nije moguće «ići uz dlaku» separatističkim i unitarističkim tendencijama prisutnim kod bh konstitutivnih naroda, ali da se oni na jedan profesionalni način trebaju predstaviti. Uz nešto više senzibiliteta prema političkim i kulturološkim specifičnostima raznih dijelova BiH mogao bi se stvoriti kroz javni RTV servis respektabilan medijski stub države. 187 elektronskih medija Po zadnjim podacima Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), koja je zadužena za regulisanje čitavog sektora komunikacija, pa tako i elektronskih medija, u BiH emituje 187 elektronskih medija. Od toga su 41 televizije i 146 radio stanice. Ova agencija je izvela i istraživanje o pokrivenosti većih gradova BiH RTV signalom. Podaci pokazuju da je najveći broj elektronskih medija u Sarajevu, što je logično jer je riječ o najvećem gradu. Stanovništvo ovog grada može da gleda 16 TV stanica, uključujući i tri programa javnog servisa. Zanimljivo je da je na drugoim mjestu po broju dostupnih televizija Kakanj, relativno mali grad u srednjoj Bosni, ali očigledno na poziciji koja omugućava raznolik prijem (15). Slijedi Banja Luka sa 14 stanica, potom Zenica sa 12... Pored tri televizije javnog servisa, nacionalno pokrivanje imaju još TV Pink BiH, koji je vlasništvo poznatog medijskog tajkuna iz Srbije Željka Mitrovića i TV OBN, čiji je vlasnik postao Ivan Ćaleta, biznismen iz Hrvatske koji je nekada bio vlasnik TV Nova iz Zagreba. Što se tiče radio stanica, prednjače Sarajevo sa 27 dostupnih radio stanica i Banja Luka sa 18. Interesantno je da i ovdje imamo dva manja grada koji prednjače nad recimo Tuzlom, Zenicom i Mostarom, a to su Bosanska Gradiška i Brčko sa po 17 radio stanica. Ako se ovome doda činjenica da gotovo svi gradovi imaju kablovske operatere koji u svojoj ponudi imaju od 40 do 50 stranih programa, može se konstatovati da je posebno TV ponuda izuzetno velika. Većina operatera u svojoj ponudi od ponoći nudi besplatno pornografski kanal SCT. Povremeni protesti građana budu amortizovani mnogo većim brojem onih koji insistiraju i na ovakvom sadržaju. U RAK-u, koji u svojim pravilama ima odredbu pristojnost i uljudnost, kažu da je važno da se operateri drže odredbe da se ovakva sadržina može emitovati tek kasno naveče te da oko toga nema nikakvih sporova. Kako nam je rekla šef ureda za informisanje u RAK-u Amela Odobašić, najvažnija odluka ove agencije u 2005. godini je skidanje moratorija na nove frekefencije koji je trajao od 2003 godine. U dva navrata RAK je raspisivao tender za novi frekfentni spektar. Odziv nije bio prevelik jer je riječ o uglavnom relativno slabo naseljenim područjima. Dvije potpuno nove radio stanice su dobile dozvole i frekfencije dok su neke proširile svoju zonu pokrivanja. Najveća novina je da Radio NES iz Banja Luke, čiji je vlasnik Željko Kopanja, inače vlasnik i Nezavisnih novina, sada signalom dostupna i u Sarajevu. Zanimljivo je da osim javnih radio servisa, ni jedna druga stanica nema nacionalno pokrivanje. Međutim, veliki broj stanica ima regionalno pokrivanje koje prevazilazi granice i opština i kantona i entiteta. RAK očigledno blagonaklono gleda na ovakve zahtjeve, jer takve radio stanice moraju prije svega zbog tržišnih razloga da se prilagođavanju različitim nacionalnim i regionalnim grupama, kako bi uspjeli da dobiju dio marketinškog kolača. Na taj način se posredno gradi tolerancija i kultura različitosti jer vlasnici, a samim tim i uredništvo stanica, žele da budu otvoreni za razne ideje, ekonomske i političke stavove. Dio o elektronskim medijima završićemo podatkom da TV Alfa iz Sarajeva još nije počela sa emitovanjem, mada je dugo najavljivani datum početka rada bio 1. septembar. Riječ je o TV stanici koju je prošle godine kupio najveći bh novinski izdavač Avaz. Do tada je Alfa bila ne previše popularan medij sa nacionalnim, katakada i religioznima nabojem. Međutim, kada su krajem 2004. godine emitovali intervju u kojem je jedan islamski vjerski službenik iznio gomilu uvredljivih konstatacija na ručun Jevreja, ali i nemuslimana u BiH, Regulatorna agencija joj je privremeno zabranila rad i kaznila zbog jezika mržnje sa 50 000 maraka. Avaz je iskoristio taj momenat i kupio i finasijski i programski posrnuli medij. Potom su izdanja ove novinske kuće počela da pompezno najavljuju kako će Alfa postati programski snažan komercijalni medij. Pretenzije vlasnika su bile da se Alfa nametne kao najjači komercijalni medij u Sarajevu, a potom da se ide i na nacionalnu koncesiju i stane u ravan sa TV Pink i TV OBN, iza kojih stoji srpski, odnosno hrvatski kapital. TV Alfa je počela da vrbuje kvalitetne novinarske kladrove. Najveći uspjeh je bilo sredinom 2005. dovođenje za glavnog urednika Sanele Prašović, poznate novinarke sa Federalne televizije. Prašovićeva je najavljivala jaku TV stanicu sa raznovrsnim programom. Međutim, vrlo brzo je došla vijest da je urednica podnijela ostavku. Kako je izjavila za medije, razlog je što menadžment Avaza nije dozvolio da postavi snažan informativni program, već se više insistiralo na nekim laganijim sadržajima. Očigledno kao novinar informativac nije mogla da prihvati takvu koncepciju televizije. Međutim, u gradu se priča da postoje i drugi razlozi, a to je da vrh Avaza ne voli jake osobe koje imaju izgrađen stav. Internet bum Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) sprovela je anketu o broju korisnika usluga Interneta u Bosni i Hercegovini u 2004, ali su rezultati objavljeni tek nedavno. Rezultati ankete sprovedene na osnovu uzorka od 32 licencirana pružaoca Internet usluga pokazali su da u Bosni i Hercegovini ima 168.937 Internet pretplatnika. Od ukupnog broja pretplatnika, 14% su pravni subjekti. Na osnovu ovih podataka, prosječnog broja članova domaćinstva i prosječnog broja zaposlenih u pravnim licima u BiH, ukupna Internet penetracija korisnika Internet usluga iznosi 19.9% (770.898 korisnika), odnosno svaki 5. stanovnik BiH ima pristup Internetu. U trenutku pisanja teksta radi se slično istraživanje za 2005. godinu, ali rezultati toga neće biti uskoro poznati. Pretpostavlja se da će broj onih koji imaju pristup internetu biti za procenat ili dva veći, što znači preko 20 posto. Treba imati u vidu da je ovdje riječ o mogućnosti pristupa internetu, a ne njegovog stvarnog korištenja. Analogijom zaključaka iz zapadnoevropskih zemalja, koji se svode na to da je broj stvarnih korisnika negdje 2,5 puta manji, možemo zaključiti da je broj korisnika interneta 8 posto. Taj rezultat je veoma značajan obzirom da se donedavno, bez pozivanja na bilo kakva istraživanja, tvrdilo da je u BiH broj korisnika interneta svega 2 posto. Dakle u Bosni i Hercegovini traje pravi internet bum što se može primjetiti i u svim sferama života. U svim oglasima za posao se naglašava dakako dobro znanje rada na kompjuteru, ali i poznavanje interneta. U školama se uvode informatičke učionice sa konekcijom na internet. U svim obrazovanim ustanovama internet, odnosno relevantni sadržaji sa njega, postaju obavezan dio literature. Sve kvaliteniji postaju i razni bh portali i specijalistički sajtovi, koji bilježe sve veći broj posjetilaca. Od sajtova koji se bave medijskom problematikom najpoznatiji su www.mediaonline.ba i http://netnovinar.org. Takođe, trgovci računarskom opremom tvrde da je 2005 godina do sada ubjedljivo najuspješnija po broju prodatih kompjutera. Inače, u BiH trenutno ima 43 licenciranih pružalaca internet usluga. Štampa: u Novu godina pod teretom PDV- a Gotovo svi novinski izdavači šokirani su ustrajnošću vlasti i Uprave za indirektno oporezivanje koji već mjesecima insistiraju na jedinstvenoj stopi Poreza na dodanu vrijednost od 17 posto, koja će od Nove godine zahvatiti i novine. Ovo će biti težak udarac svim novinama koje su do sada mahom imale nultu stopu poreza. Izdavači su posljednju nadu polagali u sjednicu Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje 30. novembra. Međutim, iako je premijer Adnan Terzić zatražio od ovog tijela da novine budu izuzete ove dadžbine, Upravni odbor je ostao pri stavu da niko ne može biti izuzet od PDV-a. Inače, u BiH se predviđa val poskupljenja u svim sferama života jer su osnovne životne namirnice bile oslobođene ili imale svega 10 posto poreza na promet usluga. Sa 20 posto su uglavom porezovani luksuzni proizvodi, automobili i tehnika. Porez od 17 posto na novine je jedina stvar oko koje su se složili svi izdavači, tvrdeći da je to katastofalan vladin potez. Jedinstveni su svi – od suprostavljenih Dnevnog Avaza i Oslobođenja, preko Glasa Srpske i Nezavisnih novina. Vlasnici tvrde da nemaju prostora da u sadašnju cijenu ukalkulišu dodatnih 17 posto, jer većina posluje sa gubitcima. Međutim, slažu se i da bi bilo kakvo poskupljenje bilo kontraproduktivno i još više uticalo na odluku osiromašenih čitalaca da kopuju novine. Kako je rekao za Dnevni list vlasnik Nezavisnih novena Željko Kopanja, ovo je smrtni udarac novinskim izdavačima i grafičkoj industriji. Po njegovom mišljenju odluka o nametanju PDV-a novinama, samo pogoduje štampi iz Srbije i Hrvatske koja uzima gotovo polovinu čitalaca u BiH. U prva tri mjeseca 2006. godine očekuje se da će izdavači osjetiti koliko, i da li uopšte, mogu poslovati sa PDV-om. Nije isključeno gašanje mnogih izdanja. A tako nešto se desilo desilo već u 2005. godini. Prvo da matematički izrazimo situaciju sa dnevnim novinama. Na početku 2005. u BiH je izlazilo 7 dnevnih novina, sredinom godine pojavile su se još dvije, ali su krajem godine dvije i bankrotirale. Evo sada i kokretnog osvrta. Trenutno u Sarajevu (kraj decembra 2005.) izlaze Dnevni avaz, Oslobođenje, Jutarnje novine i SAN. U Banja Luci Nezavisne novine, Glas Srpske i Fokus, a u Mostaru Dnevni list. Dva nova lista koja su se pojavila sredinom 2005. bili su VIP i Fokus. Pokretač VIP-a je bio Dnevni avaz, inače najtiražniji dnevnik u BiH. List je počeo da izlazi 22. aprila uz gromoglasnu najavu da će mu tiraž biti gotovo 100 000 primjeraka. Format lista je bio manji nego ostalih dnevnih novina, ali i cijena mu je bila manja – svega pola marke, dakle duplo jeftinije nego ostalih bh dnevnika. Istu stvar su uradile i Nezavisne novine koje su gotovo istovremeno pokrenule Fokus, istog formata i iste cijene. Koncepcijski oba lista su bili “laganije štivo” sa velikim, katkada senzacionalističkim, naslovima i vijestima i kratkim tekstovima. Mnogo slika i mnogo šarenila, rekli bi čitaoci. Dakle, dvije ozbiljne i po tiražu najveće novine iz Sarajeva i Banja Luke su pokrenule svoje satelite u kojima su mogle kroz drugačiju vizuru ili ugao da oslikaju neke teme i probleme. U principu, riječ je bila o pokušaju da se kopira list “24 sata” iz Hrvatske koji takođe košta upola manje od sestrinskog Večernjeg lista. No, za razliku od hrvatskog “uzora”, VIP se nije uspio pozicionirati. Već nakon pet mjeseci, tačnije prvog oktobra, je prestao da izlazi. Novinsko preduzeće Avaz je jednostavno donijelo odluku, zbog loših prodajnih rezultata, da ga ugasi. Fokus još uvijek izlazi, mada se ni on ne može pohvalitti velikim tiražem. U mjesecu novembru prestale su da izlaze Jutarnje novine (nekadašnje Večernje novine), koje su pored Oslobođenja, najstariji dnevni list u BiH. Iako menadžmet i urednici ne žele da priznaju šta je razlog prestanka izlaska, jasno je da je riječ o finasijskom brodolomu koji je uzrokovao odliv kvalitenog kadra ali i rušenje svih drugih relacija koje bez novca ne idu. Bankrot Jutarnjih novina mnogi već godinama proriču, jer list ima mali tiraž i još lošije prodajne rezultate. Zahvaljujući ulivu sredstava koje je bogati vlasnik Irfan Ljevaković navlačio iz svojih drugih privrednih aktivnosti, novina se nekako održavala. Kako smo saznali od urednika međunarodne rubrike Edisa Mesihovića, Jutarnje novine bi trebalo uskoro da se ponovo pojave na tržištu, a to će biti “čim se srede neke stvari”. Snažnu konkurenciju bh novinama pravi štampa iz Srbije i Hrvatske sa svojim specijalnim izdanjima sa BiH. Večernji list iz Zagreba je najčitanija novina među bh Hrvatima dok su Večernje novosti i Euro Blic najčitaniji u Republici Srpskoj. Ova dva lista su usto još duplo jeftinija od domaće konkurencije iz Republike Srpske, tako da je jasno zašto se užasavaju PDV-a domaći izdavači. Očigledno čitaoci novina se opredjeljuju po nacionalnoj osnovi za pojedina izdanja. Srbi i Hrvati iz BiH uz to se radije okreću novinama iz “matica”. To je realnost današnjeg čitateljstva u BiH. Još jedan list je nestao sa bh novinske scene. Riječ je o dvonedjeljniku Valter koji je u medijskoj zajednici smatran vrlo kontroverznim i neprofesionalnim listom. Imao je naglašenu probošnjačku orjentaciju, često i opasne žaoke prema nemuslimanima, a pogotovo prema Bošnjacima koji su simpatizeri relativno jake lijeve političke struje. Razlog sa prestanak izlaska ovog lista je tragična pogibija njegovog vlasnika Envera Čauševića, koji se početkom ljeta utopio u jadranskom moru. List sa malim tiražem koji svakako nije imao ekonomskog razloga da izlazi, na ovaj način je izgubio i svoju osnovnu pokretačku snagu, što je značilo i njegov kraj. Inače, bh štampa rabi princip samoregulacije, nalik brojnim zapadnoevropskim zemljama. U brojnim medijskim analizama koje radi i Medija plan institut i drugi medijski centri, konstantno se ponavlja činjenica da samoregulacija ne daje dobre rezultate jer duboka nacionalna i politička podijeljenost u zemlji koči objektivan pristup problemima i jačanje svijesti o profesionalnim standardima. Stoga se u pisanim medijima još uvijek mogu naći ispadi na granici jezika mržnje, uvrede i selekcioniranje činjenica. Ono što ohrabruje je to da novine sve profesionalnije prate probleme i dileme iz bliske prošlosti, što je do sada bio kamen spoticanja i u političkom i u medijskom smislu. Media plan institut je tokom septembra i oktobra uradio monitoring i analizu bh štampe na temu odnosa prema ratnim zločinima i procesuiranju ratnih zločina. Generalni zaključak je da je huškački i prljavi jezik uglavnom nestao iz medija, iako se ponekad mogu naći njegovi modifikovani, sofisticirani izrazi. U cjelini, napreduje proces pretvaranja medija iz generatora sukoba i nepovjerenja među ljudima i narodima u faktor tolerancije i jačanja kulture mira, pri čemu je profesionalni napredak u pisanju o procesuiranju ratnih zločina znak ohrabrenja. Kako stoji u analizi, profesionalne nekorektnosti, pa i manipulacije, se mogu naći u tekstovima gdje su ratni zločini iskorišćeni da se napravi uklon prema nekim dnevno političkim situacijama. Uočljiva je praksa da naslov određenog teksta sadrži informacije ili komentare koji se ne mogu pročitati u samom tekstu ili je izvučen iz konteksta i stvara drugačiju predodžbu o događaju ili temi. Takođe, izjave pojedinih sagovornika, nekad i sasvim efemerne, nekompetentne ili bez dokaza i argumentacije, stavljaju se u naslov, bez navodnika i navođenja izvora, iz čega čitalac stiče utisak da je poruka iz naslova tačna, neprikosnovena ili je utvrđeni stav redakcije. Zanimljivo je da se u ovoj studiji naglašava da se zapaljivi jezik više ne čuje iz usta novinara, ali se zato koriste sagovornici koji katkada iznose diskutabilne i uvredljive stvari. Vrhovni organ za samoregulaciju štampe u BiH je Vijeće za štampu. Tokom 2004. godine, uz pomoć sredstava međunarodne zajednice, ono je uspjelo da pojačanim aktivnostima i prema medijima, ali i ukupnoj javnosti, da se nametne kao respektabilan organ koji se brine za profesionalizam medija i reaguje na kršenje novinarskog kodeksa. Međutim, krajem 2004. godine Vijeće je dobilo snažan udarac od najtiražnijeg lista, Dnevnog avaza, koji je nakon jedne kritike zbog kršenja kodeksa, saopštio da ne priznaje Vijeće za štampu, nazvaši ga stručno nekompetentnim i ispolitiziranim (navodno sastavljeno je od novinara bliskih opoziciji). No pravi problem je došao nešto kasnije. Početkom 2005. Nermin Durmo, direktor Vijeća je podnio ostavku. Kako se moglo saznati, na ostavku je bio primoran radi pritisaka međunarodnih donatora koji nisu bili zadovoljni njegovim radom. U globalu suština problema je bila u tome da je od Durme traženo da učini napore da Vijeće postane samoodrživo, subvencirano i od medija i države, ali i raznih drugih partnera. Kako nam je rekao, po njegovom mišljenju mnoge od tih stvari nisu trenutno realne. No, njegova ostavka je par mjeseci umrtvila ovaj organ. Novi direktor je izabran u septembru. To je Ljiljana Zurovac, radio novinar i bivši direktor programa Visoke škole novinarstva Media plana. U trenutku pisanja teksta, ona intezivno radi na projektima Vijeća za štampu za 2006. godinu, koja bi trebala da bude, kako nam je rekla, ključna za ovu organizaciju. Počela medijska edukacija Roma Media plan institut (MPI), organizacija iz Sarajeva koja se bavi razvojem medija od 1995. godine, pokrenula je jedintven i veoma značajan projekat – medijska edukacija Roma. Na početku Dekade Roma proglašene u cijeloj Evropi, MPI je dobio podršku Vijeća ministara BiH i USAID-a. Deset mladih Roma završilo je u decembru 16-odnevni ciklus obuke za saradnike na radiju. Polaznici kursa iz cijele BiH su od strane iskusnih radio novinara, inače predavača u Visokoj školi novinarstva, dobili znanja o elementima i pisanju vijesti, rukovanju sa terenskom radio tehnikom, vođenju razgovora sa sagovornikom i pravljenju radio priloga. Ciklus obuke je završen izradom 20-minute emisije koja govori o problemima i uspjesima Roma u BiH, kao najbrojnije nacionalne manjine suočene sa brojnim predrasudama. Druga faza ovog projekta treba da se fokusira na uključivanje polaznika kursa u saradnički odnos sa radio stanicama kao i na konsultantski rad u pokrivanju romske problematike u medijima. Emisija «Romski život od danas do sutra» postavljena je na web stranici http://obrazovanje.skolanovinarstva.ba/radioPrilozi.asp?modulID=4 te je slobodna za download-ovanje i emitovanje. Takođe, u saradnji sa Media Diversity Institute iz Londona, Media plan institut je održao i kurs za predstavnike romnskih organizacija o tome kako komunicirati sa medijima i javnostima. Lideri romskih udruženja se sve češće pojavljuju u javnosti i medijima, tako da su im se ovim kursem dala praktična znanja nužna za svaki PR nastup. Interes je bio ogroman. Pored MPI, koji ima veliki ugled u cijeloj BiH, svoje pozicije stabilizira i najmlađe novinarsko udruženje BH novinari. Praktično, riječ je o jedinom strukovnom udruženju koje djeluje na teritoriji cijele BiH. Osnovano je u decembru 2004. godine nakon fuzije Nezavisne unije profesionalnih novinara iz Sarajeva, Udruženja Apel iz Mostara i Udruženja nezavisnih novinara Republike Srpske. Kako nam je rekla Borka Rudić, generalni sekretar udruženja, cijela 2005. godina je bila godina konsolidacije novog udruženja pri čemu je vođena kampanja animiranja članstva nekadašnje tri organizacije za pristup jedinstvenom udruženju kao i konstantnog praćenja stanja medijskih sloboda i reagovanja na njihovo kršenje. Rudićeva kaže da velikim uspjehom smatra činjenicu da su se u tri slučaja vinovnici pritiska na novinare, nakon protesta Udruženja, javno izvinuli. Kako je rekla, to je do sada bilo nezamislivo jer su izvinjenja “padala” samo nakon žestokih protesta međunarodne zajednice. “Mislimo da je konačno jedna domaća novinarska organizacija dobila autoritet”, kaže ova novinarka i funkcionerka BH novinara (o ovome će biti više riječi na kraju u odeljku “napadi i pritsci na novinare”). Inače Udruženje BH novinari trenutno vodi kampanju kako bi njegovo članstvo dobilo različite popuste. Već postoji popust od 50 posto za putovanja novinara glavnim autobusnim kompanijama, a kako nam je rečeno vode se pregovori sa telekomima u BiH da se novinarima – članovima udruženja, omogući popust u razgovorima putem mobilne telefonije. Takođe, Udruženje se bavi i organizacijom stručnih i edukativnih seminara na kojima se raspravlja o Zakonu o kleveti, medijskim slobodama i njihovom kršenju, izvještavanju o specifičnim i malo zastupljenim temema, kao što su prava žena i djece i slično. Napadi i pritisci na novinare U Bosni i Hercegovini već par godina nema teških napada na novinare niti kontinuiranih pritisaka države. Mediji su relativno slobodni, a neprofesionalizam i razne vrste ekonomske i političke pristrasnosti su više rezultat samovolje (samocenzure) vlasnika, urednika i novinara, a manje pritisaka određenih sfera društvenog života. To potvrđuje i najnoviji godišnji izvještaj Reportera bez granica o slobodi medija u svijetu za 2005. godinu. BiH je plasirana na 33. mjesto i već drugu godinu je najbolje plasirana od svih zemalja jugoistočne Evrope. Od zemalja bivše Jugolsavije jedino je bolje plasirana Slovenija, koja je već članica Evropske unije. Zanimljivo je da je BiH, takođe drugu godinu zaredom, bolje plasirana i od SAD (44.), koja je nekada bila pojam medijskih sloboda. Po klasifikaciji Linije za pomoć novinarima, koja radi pri Udruženju BH novinari, najveći broj prijavljenih pritisaka na novinare se može podvesti pod “Prijetnje i pritisci” čega je bilo 10. Radnih sporova, dakle sukoba i prijetnji unutar medijskih kuća u vezi uređivanja sadržaja, je bilo 7. Fizički napad je zabilježen samo jedan, dok je ostalih ugrožavanja medijskih sloboda bilo 8. Trebamo naglasiti da se ovdje radi o prijavljenim slučajevima, dakle o odvažnosti novinara da se žale na pritisak. Bez sumnje, broj stvarnih pritisaka je desetorostruko veći, ali ove podatke navodimo kao trend vrste pritiska i vjerovatno bi procentualno bilo slično i kada bi se imala cjelokupna evidencija pritisaka. Evo nekoliko karakterističnih slučajeva ugrožavanja novinarskih sloboda u 2005. godini. Vrhovni islamski poglavar u BiH Reis Mustafa ef. Cerić je na vjerskom služenju (ramazanska hutba) u Begovoj džamiji napao Federalnu TV, a posebno emisiju “60 minuta” i urednika Bakira Hadžiomerovića. “Mislili smo da će nas TVFBiH ostaviti na miru da postimo ovaj Ramazan, nakon što su i ove godine odbili emitirati iftarski ezan”, prenose mediji Cerićeve riječi. “No, FTV ne bi bila dosljedna svom programu ako nas ne bi uznemiravala i to baš u mjesecu Ramazana. U emisiji od 24. oktobra se bosanski muslimani dovode u vezu sa navodnom terorističkom međunarodnom mrežom. To što radi FTV u emisijima ponedjeljkom jeste širenje straha među muslimanima u Bosni i Hercegovini i huškanje onih koji nisu dovršili svoje ubijanje da to dovrše”, rekao je Reis na vjerskoj službi u džamiji. Ono što je sa činjenične strane problematično je da u spornoj emsiji nije bilo dovođenja bh muslimana u vezu sa terorizmom, već pojedinaca iz bošnjačkog naroda, od kojih su neki bliski vlastima. Takođe problematična je i tvrdnja da se na TV za vrijeme ramazana ne smije ništa spomenuti što bi moglo navodno da uvrijedi muslimane. Magazin Dani u broju od 4.11. piše “da psihološko-propagandni kontekst Cerićeve hutbe podsjeća na fetvu o Salmanu Rušdiju”. Urednik emsije “60 minuta” se nije prepao ovog, rekli bi, poziva na linč, već je u narednoj emsiji nazvao Cerića “ispolitiziranim” i “nekim ko miješa vjerske dužnosti sa politikom”. Gotovo sve dnevne novine su 2. novembra objavile informaciju da je programski direktor TV OBN Zekerijah Smajić podnio neopozivu ostavku na rad u ovom mediju. Povod za ostavku je bilo fizičko ostranjivanje (posredstvom zaštitara) novinarke sarajevske revije Gracija, koja je pratila Multi Talents Show, koji realizira ova televizija. Smajić je rekao da ne može stati iza vlasnika Televizije Ivana Ćalete koji je podržao ovakvo postupanje prema jednom novinaru, dakle kolegi, ma kakvi razlozi bili za to. Što je najtužnije, Ćaletu su podržali i novinari iz Hrvatske, koje je Ćaleta doveo u Sarajevo nakon što je kupio TV OBN. Inače, Ćaleta je nekadašnji vlasnik TV NOVA iz Zagreba. Međutim, kako je Smajić rekao za Dnevni Avaz, suštinski razlog njegove ostavke je duboko neslaganje sa vlasnikom koji, kako kaže, ne želi da prihvati koncept istinskog profesionalnog programa sa kvalitenim ljudima i sadržajima. Kako piše Dnevni avaz (19.8.), njegova reporterska ekipa je bila napadnuta u Čajniču prilikom snimanja jedne reportaže. Po tvrdnji lista, grupa ljudi u ovom gradiću u Republici Srpskoj, kada je saznala da je riječ o novinarima Dnevnog avaza, počela je psovati i prijetiti nasiljem tražeći da hitno napuste grad, što im je, navodno, preporučio i lokalni policajac koji je bio u blizini. Novinari su sjeli u auto ne želeći dalju napetost, ali na izlazu iz grada ih je dočekala barikada na cesti i grupa mladića koja je nasrnula na njih. Novinari su pobjegli u obližnju kuću gdje im je utočište pružila, kako kažu, žena srpske nacionalnosti. Mladićima je rekla da su novinari njeni gosti i zaprijetila da će pozvati policiju. Nakon što se grupa udaljila, žena je sjela sa njima u auto i bezbjedno ih otpratila do granice sa Crnom Gorom, preko koje se potom ekipa Avaza vratila u Sarajevo. Glas Srpske 30.8. piše da su novinari Euro Blica, BN Televizije, Glasa Srpskog, RTRS i Srne iz Zvornika uputili pismo lokalnim vlastima i međunarodnim institucijama u BiH u kojem se žale kako im je čestim prijetnjama onemogućen normalan novinarski rad u Zvorniku, kako od bošnjačke, tako i srspke zajednice u ovom gradu. Povod za javni protest je napad mještana jednog bošnjačkog sela koji su fizički nasrnuli na ove novinare jer omogućavaju pristup samo favorizovanim medijima (medijima iz Sarajeva – op.aut.). Novinari kažu da je intervencija policije spriječila fizičke ozljede i uništavanje opreme. Dva policijska inspektora u Tuzli su 9. augusta ušli bez sudskog naloga u dopisništvo lista Oslobođenje i zatražili da obave informativni razgovor sa novinarom Avdom Avdićem. Povod za ovu nenadanu posjetu je bio njegov tekst koji govori o umješanosti tuzlanskih policajaca u trgovinu ljudima i njihovo nelegalno prebacivanje u Francusku. Kako objašnjava Avdić u prilogu objavljenom u Oslobođenju 10.8., inspektori su zatražili da sjedne sa njima u kola, što je odbio, te su potom prihvatili njegov prijedlog i sjeli u obližnju kafanu. Zatražili su od njega da im oda izvor svojih informacija, što je odbio nakon čega su policajci otišli. Nakon što je ovaj događaj posredstvom javne televizije i Oslobođenja otišao u javnost, žestoko je reagovalo Udruženje BH novinari koje je insistiranje da se oda izvor nazvalo klasičnim pritiskom na novinare. Udruženje je posebno naglasilo pravnu manjkavost, a to je da informativni razgovor mora imati nalog, što je ovaj put izostavljeno. Iz policije Tuzlanskog kantona je saopšteno da nije riječ o informativnom, već “prijateljskom” razgovoru, te da su u cilju istrage o ovom slučaju inspektori od Avdića kao građanina željeli da dobiju više informacija. Nakon protesta Udruženja, policijski komesar kantona Ivica Divković se javno izvinuo i Avdiću i BH novinarima nazvavši sve nesporazumom i obećavši punu zaštitu novinarima. U augustu imamo još jedan događaj koji se završio izvinjenjem. Opštinski odbor i Klub zastupnika partije SDS u Gacku, Biljanu Bokić, novinarku RTRS, proglasili su personom non grata u ovom gradu i pozvali “sve savjesne građane da se prema njoj tako i odnose”. U obrazloženju su naveli da je svojim izvještajima iznijela niz uvreda, kleveta i laži koje su uperene na rušenje dostojanstva Milana Radmilovića, načelnika opštine Gacko. Novinarka je ovo nazvala klasičnim pozivom na linč. Kako je Bokićeva rekla u Nezavisnim novinama 1. septembra, potpisnici saopštenja nisu argumentovali svoje stavove niti su naveli šta je netačno u njenim tekstovima. Udruženje BH novinari i RTRS su promptno reagovali i osudili ovaj pritisak. Odmah nakon toga opštinski odbor SDS Gacko poslao je izvinjenje u kojem je naveo da je medijima greškom poslana “radna verzija” saopštenja koja je pisana u afektu i da stranka ne stoji iza stava o personi non grata. Rečeno je da će se spor dalje rješavati “snagom argumenata”. Na kuću Rezaka Hukanovića, vlasnika i glavnog i odgovornog urednika Nezavisne TV 101 iz Prijedora, 6. septembra je bačena bomba. Pričinjena je materijalna šteta, ali nije bilo povrijeđenih. Kako je rekao Hukanović za Dnevni avaz (8.9.), nije siguran koji je razlog za ovaj zločin, ali pretpostavlja da je ili sam novinarski posao kojim se bavi, ili njegova nacionalna pripadnost. Oslobođenje isti dan piše da je Hukanović povratnik u Prijedor koji je osnovao vlastiti TV medij. Kako navodi list, od 2001. njegova imovina je bila tri puta na meti napadača, ali ni jednom krivci nisu nađeni. Novinara Dnevnog lista Nermina Bisea fizički je napala policija prilikom pokušaja snimanja sukoba navijača fudbalskog kluba Velež i policije. Kako je Bise rekao 1. juna za VIP, kada je izvadio kameru da snimi ovaj događaj, jedan policajac ga je udario palicom u leđa, iako je vidno imao istaknutu novinarsku akreditaciju. Gotovo istovremeno u Zenici je napadnut Jazid Ahmetkadić, snimatelj javnog RTV servisa prilikom pokušaja snimanja jedne masovne tučnjave u gradu. Po njegovim tvrdnjama, jasno je bilo da je riječ o snimatelju na poslu, a ne slučajnom znatiželjniku. Udruženje BH novinari je žestoko protestvobalo protiv policije u Mostaru, što su njeni pripadnici napali novinara, i u Zenici radi toga što nisu zaštitili novinara. Sandra Gojković, novinarka Nezavisnih novina, dobila je telefonsku prijetnju “da će biti loše za njenu bezbjednost i život” ukoliko objavi tekst o nezakonitim radnjama na Mašinskom fakultetu u Banja Luci koji je pisala toga dana. Kako je novinarka rekla za Oslobođenje 20. aprila, tekst je govorio o nezakonitom izboru dekana mašinskog fakulteta koji je, po informacijama Nezavinsih novena, pronevjerio 140 000 maraka. Mart je obilježila afera oko seksualnog uznemiravanja novinarske RTV Goraždanskog kantona od strane jednog političara. Prilikom pokušaja uzimanja izjave od kantonalnog premijera Salke Ophodžaša, novinarka Elma Kazagić je bila zasuta ciničnim konstatacijama poput: “Što ste lijepi danas, šta ste radili prošle noći” i “Imate lijepe oči kao more u plićaku”. Nakon što je upozoren od novinarke da se snima, premijer je odgovorio: “Šta ima veze”. Opšte mišljenje u novinarskoj zajednici je da Ophodžaš možda nije imao seksualne pretenzije, ali da je na ovoj način još jednom dao do znanja šta misli o RTV Goražde i njenoj novinarki kao osobi. Naime, zbog nemogućnosti da ovaj medij stave pod svoju kontrolu, vlasti na čelu sa partijom SDA već dugo imaju negativan odnos prema njemu. Afera je izašla u javnost tako što je snimak sredinom marta ustupljen od strane novinarke RTV Hajat, koji ga je emitovao u svom centralnom dnevniku. Direktor RTV Goražde Ernad Metaj je odmah nakon toga podnio ostavku, kako je rekao, prije svega iz moralnih razloga jer nije mogao zaštititi svog radnika. Međutim, dodao je da mu nije jasno zašto nakon ovog slučaja nije bio obavješten, već je za njega saznao posredstvom druge TV stanice. Elma Kazagić je nakon ovoga napustila Goražde i zaposlila se na TV Hajat u Sarajevu. U razgovoru sa piscem ovog teksta je rekla da je u Goraždu veoma teška situcija za novinare koji su izloženi konstantnim pritiscima vlasti. Radenko Udovičić je novinar i programski direktor Visoke škole novinarstva Media plan /preuzeto sa www.mediaonline.ba, časopisa o medijima u Jugoistočnoj Evropi/