16. 12. 2004

Samoregulacija medija na iskušenju

Deregulacija medija je generalni trend u savremenom svijetu. Većina evropskih zemalja nema zakone o informisanju, već pretežno zakone o medijima, što nije isto. Prvi su relikt bivših sistema koji su nastojali kontrolisati medije, dok drugi pretežno regulišu organizacione, tehničke i srodne uslove i modalitete ustrojstva medijskih kuća. Naslijeđenih šema i formula teško se oslobađaju i države nastale na prostoru bivše Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije. U tom smislu, post-Dejtonska Bosna i Hercegovina je najdalje otišla u rekonstrukciji svog medijskog prostora, što u prvom redu podrazumijeva medijsku regulativu usklađenu s evropskim standardima. Naravno, vazda ostaje problem raskoraka između normativne projekcije i faktičkog stanja.

Posmatrajući ukupnu medijsku sliku u BiH, uočljiv je paradoks na crti neravnopravnog statusa i položaja štampanih u odnosu na elektronske medije. Dok su rtv stanice, svejedno, javne ili komercijalne, pod budnim okom Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), dotle je štampa isključivo prepuštena samoregulaciji medija posredstvom Savjeta ili Vijeća za štampu, koje je postalo operativno početkom 2001. godine. Da podsjetimo, Kodeks za štampu je usvojen aprila 1999. godine, a početkom ljeta 2000. formiran je Savjet za štampu BiH, sastavljen od 12 članova, od kojih su šest predstavnici štampe, a isti broj predstavnici javnosti. Radi specifičnosti post-Dejtonske BiH i njene medijske obnove, dužnost predsjedavajućeg Savjeta za štampu BiH obavlja stranac. BiH je prva zemlja u regionu (Jugoistočna Evropa), koja je formirala samoregulaciono tijelo za štampu.

Savjet za štampu BiH je samoregulatorno tijelo zaduženo za očuvanje visokih profesionalnih standarda u štampi, sa težištem na korektivnoj ulozi, što uključuje mogućnost javnosti da ulaže žalbe na uočene propuste u pisanju i izvještavanju određenih medija. Ovo tijelo mora ostati nezavisno od političkih centara moći i njihovih uticaja.

U zemljama i društvima s demokratskom tradicijom, princip samoregulacije štampanih medija dobro funkcioniše, a odluke samoregulacionih tijela, bez obzira kako se zovu, poštuju se bez izuzetka. O dometima i uticajima samoregulacije medija u BiH još je rano govoriti, naročito u smislu izricanja jednog koherentnog i konzistentnog suda.
Poenta je što Savjet za štampu nema nikakvih izvršnih prerogativa, kao što ih posjeduje RAK, koja ima široke ovlasti i mehanizme – od upozorenja, preko novčanog kažnjavanja, suspenzije – do oduzimanja licence i konačnog zatvaranja medijske kuće. Savjet za štampu uporište ima u medijaciji sporova, a korektivni lijekovi su: pravo na odgovor, ispravku, demanti, izvinjenje i sl. Međutim, medij u sporu se ne može prisiliti na objavljivanje pobrojanih lijekova. I to je ključni problem naše samoregulacije: odsustvo etičnosti i morala, ili ukratko – neprofesionalizam. Ako samoregulacija zakaže, a ovdje, nažalost, gotovo u pravilu zakazuje, onda se strana u sporu obraća sudu. U uslovima pravne i uređene države, prednost rada samoregulatornih tijela bila bi njihova brzina i efikasnost u odnosu na rad sudova, plus besplatna medijacija.

Slučaj kidnapovanja dječaka kao lakmus papir
Mediji na ovim prostorima su u procijepu između biznisa i profesije. U našim uslovima najčešće, između opstanka i profesionalizma, o čemu zorno svjedoči ekspanzija tabloida, ili tačnije – tabloidizacija dnevne štampe. Ovdje odrednica «tabloidizacija» s pravom nosi negativne konotacije, što predstavlja zasebnu temu.

Slučaj nedavnog kidnapovanja jednog sedmogodišnjeg dječaka u Sarajevu, sa srećnim završetkom, istovremeno ilustruje iskušenja samoregulacije štampanih medija u BiH. Da podsjetimo, sredinom prošle nedjelje kidnapovan je sin jedne javne ličnosti (sportista).

Tokom četvrtka, 9. decembra ove godine, sve redakcije u Sarajevu posjedovale su informaciju o kidnapovanju, ali su upozorene od strane policije, a zamoljeni i od roditelja, da se ništa ne objavljuje o otmici, kako se ne bi otežala akcija spašavanja dječaka, te što je najgore, kako se ne bi ugrozio njegov život. Tri medija ipak nisu ispoštovali dogovor: Dnevni avaz, San i NTV 99, uz nužnu napomenu kako je Dnevni avaz flagrantno prekršio Kodeks za štampu, članove 9 (Privatnost) i 11 (Zaštita djece i maloljetnika), navodeći imena dječaka i oca, te objavljujući čak na naslovnoj strani slike dječaka (broj od petka, 10. decembra). Za razliku od Avaza, sarajevski dnevni list San je objavio informaciju, ali bez navođenja imena, niti objavljivanja fotosa. Slično je postupila lokalna NTV 99, koja je na Međunarodni dan ljudskih prava – 10. decembar, koji je ove godine bio upravo posvećen zaštiti djece, udjenula i informaciju o otmici dječaka, te o zahtjevu otmičara za isplatom od milion eura.

Nema sumnje kako je Dnevni avaz prekršio Kodeks za štampu. Indikativno je što redakcija ovog najtiražnijeg lista u BiH nije postupila solidarno sa ostalim redakcijama u gradu. Opet jedno podsjećanje, početkom februara ove godine u Zagrebu je kidnapovan sin generala hrvatske vojske, a prije pet godina u Beogradu je otet sin jedne čuvene estradne umjetnice i bivšeg teniskog asa. U oba slučaja, mediji su ispoštovali molbu policije da se ne izvještava o tim otmicama. U Sarajevu se jedan moćan medij na to oglušio. Njegova nevješta post festum pravdanja padaju u vodu pred saznanjem kako je jedan nedužan dječiji život mogao biti ugrožen upravo radi neprofesionalnog i neodgovornog ponašanja medijskih djelatnika. Napose onespokojava što Avaz u nastojanju da se opere, na grub i primitivan način diskvalifikuje samu instituciju samoregulacije štampanih medija u BiH, u čijem stvaranju su svojevremeno učestvovali i novinari tog lista.

Dokle sežu granice privatnog i javnog?

Sfera privatnosti u medijima postaje sve izraženija s pojavom televizije. Ilustracije radi, kamera zumira nepoznata i od bola zgrčena lica u trenutku saznanja kako su im najbliži srodnici upravo stradali u nekoj saobraćajnoj nesreći. Taj izraz unezvjerenosti nijedno pero ne može opisati bolje od kamere, koja sva ta složena psihička stanja nepogrešivo registruje.
Postoje i vedrije teme. Ljudi su po prirodi znatiželjni, posebno za pikanterije iz života slavnih ili poznatih ličnosti. Tako kamera krišom snima ljubakanja slavnih na jahti, ili sunčanje golišavih filmskih diva na nekim skrivenim plažama. Većini objavljivanje takvih scena i prizora godi, raste im popularnost, a rastu i tiraži novina i magazina, odnosno gledanost televizijskog programa. Drugima to, međutim, smeta. Ljute se, protestuju, a zatraže i zaštitu suda. Tako se postepeno iskristalisao fenomen privatnosti posredovan medijima. Privatnost postaje predmet zakonodavaca, uključujući i medijsku regulativu. Međutim, zaštita privatnosti izaziva ozbiljne sporove, dileme i kontroverze.
Ilustracije radi, u Americi su se decenijama lomila koplja po pitanju – da li pravo na privatnost ograničava prava zagarantovana čuvenim Prvim amandmanom na američki ustav?

S vremenom su se iskristalisale četiri dimenzije delikta u sferi privatnosti:
• aproprijacija, odnosno neovlašten upad u nečiji privatni život, ili neovlašteno korištenje nečijeg imena i sl.;
• nametanje, uplitanje, nepozvano prisustvo i sl.;
• objavljivanje i
• pružanje iskrivljene slike o nekome.

Zaštitu privatnosti u pravilu traže pojedinci, a ne kolektiviteti, organizacije, asocijacije, institucije, uključujući i vjerske zajednice. Praksa je potvrdila kako se posebno treba zagarantovati zaštita maloljetnika u medijima, što je posebno obrađeno i uvršteno u sve profesionalne kodekse.

Doista je tanka linija između sfere privatnosti i javnog interesa. Svi iz opsjednutog Sarajevu kritikovali su zapadne medije što su izvjesno vrijeme štedili svoju publiku od krvavih prizora sa sarajevsih ulica, trgova, pijaca, ne razmišljajući kako su oni samo poštovali sopstvene profesionalne kodekse. Slične su se kritike čule nedavno kad su objavljeni snimci prizora kad jedan američki vojnik u Bagdadu iz neposredne blizine ubija ranjenog iračkog zarobljenika. Starije generacije pamte grozan prizor, koji je takođe obišao svijet, kad jedan visoki južnovijetnamski policijski dužnosnik na ulici ubija vijetkongovca, metkom u slijepočicu.

S vremenom je postala uočljiva veza sfere privatnosti i aspekt klevete i uvrede. Preovladao je stav kako javne i političke ličnosti moraju biti više izložene javnosti, te spremne žrtvovavti dio privatnosti, koja je inače zagarantovana tzv. običnim ljudima. Nužno je naglasiti kako se američki motivi kodifikacije ponašanja novinara znatno razlikuju od evropskih, uz napomenu kako se u posljednje vrijeme ta razlika postepeno smanjuje.

Ranih dvadesetih godina prošlog vijeka tzv. žuta ili bulevarska štampa Amerike, u grozničavom traganju za senzacijama, radi povećanja tiraža, nije se libila služiti nečasnim i nemoralnim sredstvima, što je nanosilo ogromnu štetu novinarima. Upravo da bi se to osujetilo, ili barem amortizovalo, uvedena je institucija novinarskog kodeksa. S druge strane okeana, Evropa, iskusivši strahote nacizma, težište u svojim kodeksima stavlja na osujećenje širenja jezika mržnje i netrpeljivosti. Pet decenija kasnije, aspekt huškaško-pogromaškog jezika, kao društveni fenomen, postaje aktuelan i na ovim prostorima.

Dograđivanje Kodeksa za štampu

Slučaj kidnapovanja u Sarajevu traži dograđivanje i preformulacije Kodeksa za štampu, koji inače nije precizno sročen, na što smo i ranije ukazivali. Svaki kodeks mora biti jasan, decidan, sažet i nedvosmislen. U sadašnjem Kodeksu uočljive su neprecizne ili rastegljive formulacije, kao: «Štampa će dati sve od sebe» (Član 3, Huškanje), ili «Novine i periodična izdanja će se dobro potruditi (podvukao autor) da ne štampaju netačne, krivonavodeće i iskrivljene materijale ...» (Član 5, Tačnost i fer izvještavanje), ili «Ukoliko je ikako moguće ...» (Član 7, Mogućnost odgovora). Primjera praktično neobavezujućih formulacija ima još, kao što su formulacije upravo u Članu 9, Privatnost.

Samoregulacija štampanih medija ne može biti substitut tradicionalnoj, ili etabliranoj regulaciji, niti se samoregulacija treba ograničavati samo na štampane medije. Istina, elemente samoregulacije nalazimo i u postojećoj Regulatornoj agenciji za komunikacije, posebno kroz institut – kako uložiti prigovor, te kroz aktivnosti Agencije na demokratizaciji i profesionalizaciji medijskog prostora u BiH.

Pakt stabilnosti Jugoistočne Evrope, kroz svoju medijsku aktivnost, sačinio je Strategiju podrške medijima u regionu 2005 – 2007. godina, gdje je u dijelu o BiH upravo težište na jačanju procesa samoregulacije štampanih medija. Otuda ne bi bilo dobro sada zakočiti već uveliko započet proces samoregulacije medija u BiH.

Dušan Babić