05. 12. 2002
PRAVO NA DEFORMIRANJE
VLAST I MEDIJI: ZAKASNJELOM PRODAJOM SLOBODNE DALMACIJE, TRECEG PROGRAMA HTV-a I VJESNIKA MANJAK KVALITETNIH INFORMACIJA BIT CE NADOMJEŠTEN VIŠKOM LOŠE ZABAVE
Vjesnik je samo prošle godine “pojeo” više od pet milijuna eura proracunskoga novca, odnosno dnevno guta oko sedam tisuca eura; buduci ce vlasnik Treceg programa HTV-a godišnje morati zaraditi oko 15 milijuna eura kako bi prvih nekoliko godina bio na nuli; u igri, pak, oko kupnje Slobodne Dalmacije su ljubljansko Delo, neke banke, iseljenici, kao i neki Hercegovci, koji bi “dali sve za Slobodnu” verzija za tisak U novoj godini hrvatska ce medijska scena izgledati bitno drugacije od današnje. Sljedecih ce tjedana država prodati vlasnicki udjel u Slobodnoj Dalmaciji; nakon donošenja novog zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, bit ce privatiziran i Treci program, a u privatizacijskom paketu trebao bi se naci i dnevni list Vjesnik, no što ce biti s tim, kronicnim medijskim bolesnikom, zasad nije moguce ni nagadati. Vjesnik je, cini se, najozbiljniji (medijski) problem Racanove vlade. U državnom portfelju nalazi se cak 89,92 posto dionica društva koje, osim dnevnih novina, cini i Hrvatska tiskara, što je bilo jedno od “ingenioznih” politickih rješenja kojima je trebalo pokriti gubitke što ih ovaj list stvara vec deset godina.
Situacija se, medutim, nije promijenila. Vjesnik d.d. danas ima temeljni kapital od 146 milijuna kuna te 650 zaposlenih; prošle je godine ostvario ukupan prihod od 227 milijuna kuna, uz rashod od 264 milijuna. Pojednostavnjeno govoreci, to znaci da je Vjesnik samo prošle godine “pojeo” više od pet milijuna eura proracunskog novca, odnosno, da dnevno guta oko sedam tisuca eura.
Svaka dva dana s tim bi se novcem - prema standardnim ekonomskim procjenama - moglo otvoriti jedno novo radno mjesto, no Racanova vlada i dalje ustrajava na održavanju ovoga pogona, što možda i ne bi bilo loše kada bi, u perspektivi, bilo izgledno bilo kakvo tržišno rješenje problema Vjesnik. To rješenje, medutim, nitko ne nudi, pa je proces moguce opisati kao puko razbacivanje novcem.
Još više bodu oci neki, gotovo perverzni, podaci o poslovanju lista u državnom vlasništvu. Prema našim informacijama, samo glavni urednik ovoga lista, Krešimir Fijacko - opravdano prozivan i kao “Fijasko” - državu godišnje stoji pola milijuna kuna, u bruto iznosu! Placu koja je veca od ministarske, ovaj urednik nikako ne može opravdati tržišnim razlozima: dnevna se remitenda (neprodani primjerci lista) krece oko brojke od 70 posto, a tocan broj prodanih primjeraka nije poznat jer je taj podatak poslovna tajna. Nagada se da se dnevno proda oko tri tisuce primjeraka, a optimisti - poput Bože Novaka iz HHO-a - smatraju da je i podatak o dvadesetak tisuca dnevnih ulazaka na Internet-stranice Vjesnika jedan od indikatora bolje buducnosti lista.
Zasada, medutim, Vjesnik živi u lošijoj prošlosti. Još od vremena generala ?ure Kladarina zvanog Noga Vjesnik je bio u ljubavi s vojnim pogonom. Danas se, u demokratskom poretku, na celu Nadzornog odbora lista nalazi ministrica obrane Željka Antunovic, što je prema standardima bilo koje zapadne demokracije nezamislivo. “Na celo NO Vjesnika ja sam imenovana kao clanica Vlade”, rekla nam je Željka Antunovic. “To je sukladno dosadašnjoj politici upravljanja tvrtkama u vlasništvu Republike Hrvatske. Moguce je raspravljati o nespojivosti funkcija ministra obrane i clanice nadzornog odbora, postoje dokumenti i za i protiv, a prijedlog zakona o sukobu interesa rješava i to pitanje. Inace, moj osobni stav je da ministre ne treba dodatno opterecivati.”
Vjesnik je, kako je opisano, doista ozbiljan teret: Željka Antunovic ipak je, unatoc tome, protiv njegove privatizacije. Barem, u ovom trenutku. “Kad se odlucuje o prodaji dionica, to vam je poznato i iz teorije, i to vam može potvrditi i svaki uspješan poslovni covjek, prodaje se kad je vrijednost dionica najveca, a kupuje kad je najniža, a ne obrnuto, kako vi sugerirate.” To znaci da Vlada u dogledno vrijeme nece prepustiti ovaj list tržištu, što je cinila u vecini drugih slucajeva, bez obzira na vrijednost dionica.
“Racanova vlada, koja nije imala nikakvu medijsku strategiju, uzela je pod kontrolu niskonakladni, neutjecajni Vjesnik i od njega napravila bilten, a pustila na miru Televiziju, koja je najvažnija i ima najveci utjecaj”, kaže jedan naš sugovornik. Ivica Racan nedavno se, u Tuheljskim toplicama - kasno, po obicaju - i sam dosjetio te medijske kvake 22. Uskoro ce svjetlo dana ugledati i novi prijedlog zakona o Hrvatskoj radioteleviziji. U njemu ce biti vidljiv i modalitet privatizacije Treceg programa, o cemu se zasad znaju samo tehnicki detalji. Prilikom privatizacije bit ce, zapravo, prodana samo nacionalna frekvencija Treceg programa.
“Vec prvu vecer, kada se pocne emitirati program, nova ce Televizija uci prakticki u svaku kucu u Hrvatskoj”, kaže Krešimir Macan, glasnogovornik HTV-a. “Godišnje, ta frekvencija košta 30 milijuna kuna, što je minimum samo zbog troškova odašiljaca. Kupac, teorijski, ne mora uzeti cijelu frekvenciju u najam, on ce se možda odluciti samo za velike gradove. No, pitanje je hoce li zakon uvjetovati kupnju cijele frekvencije.”
Buduci vlasnik godišnje ce morati zaraditi oko 15 milijuna eura, kako bi program - prvih nekoliko godina - bio na nuli. “HTV sada uzima od marketinga 55 milijuna eura godišnje, i nije osobito realno da ce novi vlasnik, tko god on bio, odmah uzeti prakticki trecinu našeg marketinga. Mi smo jako kurentni i tko god ude u bitku s nama, morat ce se jako tuci; mi smo spremni na taj okršaj. No, umjesto da se još bolje pripremamo za konkurenciju, mi zbog problema sa zakonom stagniramo.”
Hrvatska televizija danas ima 1733 stalno zaposlena djelatnika, Radio ih ima 803, a njih 154 radi u Glazbenoj proizvodnji. Po Macanovim rijecima, dvojbeno je ima li Televizija višak zaposlenih ili ne: neke usporedbe s nacionalnim televizijama slicnih država, pokazuju da brojka suvišnih i ne mora biti prevelika. Problem je to što od osam tisuca ljudi koji godišnje produ kroz racunovodstvene knjige HTV-a (vecinu cine jednokratni suradnici) - ima tisucu onih koji rade na stalne ugovore o djelu i kotiraju kao višak.
Ozbiljni kandidati za kupnju Treceg programa su americka medijska kuca CME (Central Media Enterprice), koja je uspjela u Ceškoj, imaju bazu u Sloveniji, a vec dulje vrijeme pokazuju i pretenzije prema hrvatskom medijskom tržištu. U New Yorku se, nedavno, s Ivicom Racanom susreo i lord Ruperth Murdoch, koji je u Bugarskoj, nakon ulaska na tržište, doslovce pomeo nacionalnu televiziju, kojoj je ostavio oko trecine tržišta; u jednoj je varijanti spominjan i Silvio Berlusconi. Tko god dobio Treci program, osim na hrvatsko vjerojatno ce ici i na susjedna tržišta (Berlusconi je imao ideju dizanja dijela programa na satelit, cime bi bila pokrivana balkanska tržišta i Evropa), što ce Hrvatsku televiziju, doista, prvi puta suociti s ozbiljnom konkurencijom.
Treci medij u kojemu država ima znacajan vlasnicki udio, splitska Slobodna Dalmacija, zasad - kako smo doznali - ima desetak potencijalnih kupaca. Slobodna Dalmacija danas ima oko sedam stotina zaposlenih (s Trgovinom i Tiskarom); temeljni joj je kapital 83 milijuna kuna, a u prvih devet mjeseci ove godine ostvarila je dobit od devet milijuna kuna. Slobodna Dalmacija danas se, prema rijecima Ilije Maršica, predsjednika Udruge polagatelja prava na dionice SD, dnevno prodaje u 59 tisuca primjeraka.
“Natjecaj ce ici do petnaestog prosinca”, kaže Maršic. “Nama je jako stalo da buduci vlasnik ne bude onaj tko ce Slobodnu kupiti kao vrecu krumpira, nego da to bude netko tko ce se razumjeti u novine. Nastojimo da nitko ne dobije otkaz; dio suvišnih ljudi otici ce u mirovinu, a dio ce otici uz otpremninu. Novi ce vlasnik morati sam procijeniti koliki je višak zaposlenih. Naši su uvjeti da tri godine ne bude otkaza, i da dobijemo cetverobojnu rotaciju. Nekad je Slobodna bila najmoderniji dnevni list na ovom prostoru, a danas se ne možemo nositi s konkurencijom.”
“Od kupnje Slobodne nije odustalo ljubljansko Delo, a u igri su i neke banke, neki iseljenici, potencijalni kupci nalaze se i u Splitu, a neki bi Hercegovci dali sve za Slobodnu Dalmaciju”, kaže Maršic. “Mi smo dobra udavaca, ali s ovom tehnologijom ne možemo dalje”, kaže naš sugovornik.
U sva tri slucaja Vlada je, zapravo, zakasnila: danas se nalazi u škripcu, i u ad hoc uvjetima moci ce birati samo izmedu loših i manje loših rješenja. Zakonska je infrastruktura postavljena u skladu s dnevnim interesima i vec je sada sigurno da ce predstojeca rješenja, uz dobre (privatizacija, jacanje konkurencije) nužno proizvesti i loše posljedice: osnažit ce surovost na novinarskom tržištu rada, manjak kvalitetnih informacija bit ce, po svemu sudeci, nadomješten viškom loše zabave, a izravne politicke posljedice ovisit ce o imenima i politickim predznacima buducih privatnih vlasnika dojucerašnjih državnih medija. Jedino ugodno urednicko mjesto ostat ce ono u dnevnom listu Vjesnik, koje Vlada i dalje nježno štiti od brutalnosti kapitalistickog tržišta.
Boris RAŠETA
-
Nema komentara.